2011. daje se na znanje/Narod voli kraljevsko vjenčanje

Nevjerovatno mi je privlačna priča o doprinosu ekonomiji Velike Britanije u procijenjenom iznosu od oko milijardu dolara koji će donijeti Royal Wedding Event princa Williama i Catherine Middleton. Ništa manje nije fascinantan ni ovaj event kao prilika da se repozicionira sam brend kraljevske familije – logična smjena generacija iz palete proizvoda.

Iako skeptici sumnjaju da je sva pompa oko vrtoglavih iznosa koje će “kuća robnih maraka” Kraljevska obitelj donijeti brendovima-grebatorima zapravo samo dobro pripremljena priča pred priču – manipulacija javnosti kako bi se ista sugestivno usmjerila na djelovanje, neka istraživanja pokazuju kako su online narudžbe tolike da će dostave čekati i po dvije sedmice, i da je čak 60% narudžbi izvan Britanije.

Generalno, najmanje zainteresirani za kupovinu suvenira su stanovnici Londona, što je interesantno jer korespondira sa onim našim: “E neću sad uinat!”. Isti, kupce suvenira ocjenjuju “tužno”, ali tipično britanski. Nešto mislim, kada bih dobila uputu – pomisli na nešto kičasto! – u 90% slučajeva bi mi na um pala fotografija nasmješene kolekcionarke prekomjerne težine okružene suvenirima britanske kraljevske porodice.
Dodala bih ja tu još i kako živi u Britishcountryshire-u i pjeva u seoskom horu, ali to su samo refleksije zbog sitcoma Vikarica iz Dibley-ja .

No, zaista je neobično tužna ta ljubav prema čipkastim krpicama, stolnjacima i nadstolnjacima, šarenim tanjirima i šoljama sa likom princa i mladenke, s čijeg dna gladno zijeva želja za ljubavlju, neodsanjanim dječijim snom o dvorcu, kraljeviću i življenju sretno udvoje, do kraja života. Naprotiv, živimo prilično osamljeno u vremenu kada su forme i kreativnost svedeni na monovolumen – u tehnologiji, auto industriji, dizajnu i enterijerima; kada nam se umovi i funkcionisanje svode formom i širinom na online monovolumen, sadržajima obiman.

Problem je kvalitet i relevantnost tih sadržaja, te njihova ustoličenost u mutiranom genu za trivijalne sadržaje, ozračenom prizorima s TV ekrana 29. jula 1981, kada su se vjenčali Diana i Charles, kada je 750 miliona ljudi dobilo svoj komadić stvarnog “kraljevskog”, materijalizaciji sna o sreći, raskoši i bogatstvu čime smo omađijani od prvih koraka o snivanju ka “kad porastem”.
Danas, nesumnjivo je da će širinom kanala prenosa generacijska repriza dobiti još veći obim gledanosti. Oni koji pamte, poredit će. Nana bi rekla: “A finćukasta nam je i ova mlada, samo slabašna nekakva, mršava”.

Charles/William – Burek/Burek Light

Battle 1981/2011. odigravat će se na više polja. Od ljepote parova, preko gledanosti, do prodaje suvenira. Teško će Kate ikada zasjeniti Diana-inu slavu, niti će Nivea reklame imati isti efekt ako lepršaste plavuše zamijene brinetama, ali tržište traži svoje. Tako je tržište kao tačku za formatiranje diska popularnosti kraljevske porodice tražilo Williamovo vjenčanje – estetika u odnosu na brata Harry-ja je očita, ali je i po podršci mnijenja stariji brat u prednosti. Modernizacija je prirodan slijed u normalnom životnom ciklusu brendova i proizvoda, bilo da se radi o Startasicama i Krašu, bureku u verziji burek light, ili novom uratku folk pjevača, “ploči koja će imati moderan ritam”.

Sad se radi o vjenčanju na Twitteru, redizajnu ambalaže, logotipa, reviziji misije i vizije, prilagodbi novom vremenu; slijedi unaprjeđenje prodaje, izvlačenje sa prašnjivih donjih polica i manevrisanje cijenama – što bi se reklo „kajmačenje“ za cijeli niz tržišnih učesnika – od kineskih proizvođača niskokvalitetnih replika originalnih suvenira, preko kampanja poput Victorinoxove, do okeana piva koje će se distribuirati zemljom iz Firestone Union Jack-ovih pogona.
Ne mogu da se otmem potrebi da promislim kako bi sve to izgledalo u našim uslovima?

Šta bi bilo da mi imamo kraljevsko vjenčanje?

16% ispitanih Britanaca reklo je kako će dati svoju podršku vjenčanju četverdnevnim slavljem. (“A onda su se vjenčali. Slavlje je trajalo četiri dana u cijelom kraljevstvu i tri susjedna. Jelo se, pilo, veselilo, i živjeli su sretno do kraja života.”) Poslano je oko 4000 zahtjeva za dozvole za zabave na otvorenom, a među njima je bila i ona premijera Davida Camerona. Kako bi kod nas ovo slavlje izgledalo? Imamo mi reprezentativne zabavljače među političarima, teško je da se ukaže mikrofon, a da ga se oni ne dokopaju, sve fino na YouTube-u. Kako je kod nas za proslave glavno iće i piće, imamo i konstitutivne koji će sve u skladu običaja da piju sokove i bombone dijele. Ima uslikano.

Običaj je da djeca trčkaraju, vesele se i prave sačekuše za svatove. Možda bi naša djeca pravila sačekuše za tramvaje, pa od dragosti drugu djecu noževima bockala. Komšije bi se veselile, avliju do avlije, sve dok neko nekog ne bi ružno pogledao, a onda bi nastao nužni belaj. Al’ što bi naš narod rek’o – J svadbu bez belaja.

“Ka’e Huso princu…”

Švicarci imaju običaj da mladenci u svome vrtu ritualno zasade drvce bora, kao simbol plodnosti i blagostanja. Spomenuta kompanija Victorinox, proizvođač branda Swiss Army Knife je došla na dobru ideju – da učestvuju u eventu Royal Wedding tako što će zasaditi stotinu stabala širom Londonda, a u jednoj od svojih prodajnih lokacija i kupcima dijeliti sadnice britanskog bora kako bi doprinijeli ovom veličanstvenom kraljevskom događaju. Nekako mislim da bi kod nas bio normalan slijed da se podijele motorke i sjekire, kako bi se eto od neke dragosti povaljalo što više stabala i obezbijedile sirovine za vatre na kojima bi se peklo hiljade tjelesa janjaca, praščića i pojedinačnih im dijelova tijela.

Prodavale bi se majice s natpisima “Crnogorski kum” , “To, prinče, kralju!”, a univerzalni nedovršeni vic o Husi i Hasi bi išao nešto kao “Ka’e Huso princu…”

Samo, ne mogu da smislim kako bi se rotiralo kraljevstvo. Od kojeg konstitutivnog naroda bi bio princ? Morali bismo da mjerimo po nekim univerzalnim tradicionalnim vrijednostima koje su zajedničke našim narodima, neki ekstrakt epske pjesme naših naroda. Jak, stamen, mrgodan i stariji, zgodan a nezgodan, karakteran i muževan, iznutra duševan, a okolo britak ko sablja. Jednom kad te pogleda, ti ni mukajet, šakom od stol kad udari – krv ti se sledi. A mlada ko mlada, kako narod voli. Poštena i čedna, srnećeg pogleda, za bezobrazluk ne zna, a je l’ je čovjek pogleda – rumen joj obraze oblije.

Catherine Middleton će za predbračno večer dobiti renoviran apartman vrijednosti noćenja 5.000 funti, kako bi se “na luksuz navikla”. Naša princeza mogla bi da bira između široke ponude šerijatskih hotela, neke od Sauronovih (ko zna na šta mislim – zna) rezidencija, ili pak da ostane u sevdalinci, sklonjena mušepcima, za demirli pendžerima.

Možda bi William i Catherine voljeli ovu zadnju opciju – da li osoba ovako izvraćen i komercijalan događaj može nazvati svojim vjenčanjem? Da li će njihovi albumi s vjenčanja zaista biti njihovi?
A možda su neke žene, poput Diane ili Kate, zaista predodređene da budu princeze i nemaju vlast nad svojim brakom. A neke zemlje, poput BiH, predodređene da nemaju princa ni princezu, niti vlast nad svojom vlasti. Um caruje, a snaga klade valja.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Ostavite komentar