Gdje je granica između ličnog mišljenja i poslovne komunikacije na društvenim mrežama?

Gdje je granica između ličnog mišljenja i poslovne komunikacije na društvenim mrežama?

Internet i društvene mreže su znatno  promijenili naš način života i komunikacije ali i donijeli mnogo pitanja, nedoumica i izazova za koje ne postoje rješenja  i odgovori „by the book“.

Jedno od pitanja na koje u posljednje vrijeme kontinuirano tražim odgovor je gdje se nalazi granica iz među „privatnog“ i „poslovnog“ u komunikaciji na društvenim mrežama.

Kako na tviteru i fejsbuku možemo komunicirati a da ne ugrozimo svoju privatnost i pravo da kao svaki drugi građanin imamo slobodno mišljenje ili da opet ne ugrozimo svoj posao i kompaniju u kojoj radimo?

Mnogo je tih dilema za koje još uvijek ne postoje  pravi odgovori.  Mnogi misle da dilema ne postoji.

Ponekad sam i lično sklon da npr. komentarišem izvještavanje medija. Međutim, bez obzira što ja smatram da kao građanin imam pravo na svoj stav po tom pitanju, sigurno je da većina ljudi smatra da je to rekao Dragan Močević, direktor agencije Prime communications. I sve što na društvenim mrežama napišem ja ili neko od usposlenika agencije se nekako adresira na firmu.

S druge strane, svaki pojedinac je ličnost za sebe, ima pravo da kao čovjek i građanin iskaže svoj stav po bilo kom pitanju.

Eh, taj internet.

Do buma društvenih mreža ste mogli po kafanama pričati i komentarisati šta god želite i manje više, nikome ništa. Sada ste odjednom svaku svoju misao putem „zvučnika“ tj. društvenih mreža stavili na ocjenu i sud ostalih koji to koriste.

Pokušao sam da na Proactive 9 u okviru panela „Gdje je granica između javnog i privatnog kod komunikatora“ dobijemo odgovore na ta pitanja ali nam je nekako glavna nit izmigoljila jer ova tema otvara i mnoga druga pitanja.

Sigurno je da je ovo važno i zbog definisanja mnogih internih pravila za upotrebu društvenih mreža u firmama. Razlike od firme do firme mogu biti zaista ogromne zbog specifičnosti posla kojim se bave.

Trudio sam se da npr. nikada ne komentarišem konkurenciju osim čestitki za zanimljive projekte.

Povremeno vidim da novinari veoma negativno komentarišu rad kolega u drugim medijima, način izvještavanja ili neke TV emisije.

Je li prihvatljivo ili nije da novinari negativno komentarišu rad drugih medija?

Možemo li u radno vrijeme biti „fini i pristojni“  i poštovati pravila a nakon 17h „raspaliti“ po svemu?

Smijemo li kao „nezadovoljni građani“ komentarisati rad npr. Vlade ili nekih državnih institucija a da smo i sami zaposlenici neke od takvih institucija?

Iako nam se čini da su svi odgovori jednostavni oni u stvari nisu „normirani“ i svi ih mogu tumačiti na svoj način.

Potrebna nam je diskusija na ovu temu i da čujemo što više stručnih mišljenja. Treba nam to i zbog onih koji tek počinju da rade i zbog studenata koji žele da steknu znanja o ovoj temi.  Nadam se da će se što više kolega uključiti i dati svoj komentar i mišljenje o ovoj temi. Vremensko ograničenje nemamo i svako iskustvo i mišljenje su dobrodošli.

Šta vi mislite – koliko uopšte danas imamo pravo na javno iznošenje vlastitog mišljenja, gledano u kontekstu posla kojim se bavimo?

 

 

(19) Comments
  1. Ukoliko stojite čvrsto iza svojih stavova i ubeđenja, onda ih nije potrebno kriti, naprotiv, treba ih izneti, jer to ste vi i sasvim je prirodno da dozvolite ljudima iz vaše neposredne okoline da vas upoznaju, pa makar to bilo i prekod društvenih mreža.

    Naravno da postoji strah od reakcija kolega, nadređenih i ostalih do čijeg mišljenja vam je, možda, i stalo. Ali samo hrabro i ako imate šta da kažete – recite to “glasno”, ukoliko ste (ponavljam) sigurni u svoje mišljenje, koje se naravno ne menja kako vetar dune…

  2. Treba postojati odredjena vrsta kulture na drustvenim mrezama, bili mi zaposleni tj. u nekom biznisu ili ne. S druge strane, imamo slobodu da izrazimo svoje misljenje, a kao firma ne bi to trebali raditi, ali kao individue, da. Naravno sve to treba ici primjerenim tonom, bogatim vokabularom i sa dozom opreza.

    Da citiram Dragana: “Ponekad sam i lično sklon da npr. komentarišem izvještavanje medija. Međutim, bez obzira što ja smatram da kao građanin imam pravo na svoj stav po tom pitanju, sigurno je da većina ljudi smatra da je to rekao Dragan Močević, direktor agencije Prime communications. I sve što na društvenim mrežama napišem ja ili neko od usposlenika agencije se nekako adresira na firmu.” – tu imamo problem. Jednostavno ne mozemo izraziti nase misljenje kakvo god da je, jer ce neko misljenje pojedinca, direktno povezati sa kompanijom, procitati sve to na neki nacin koji njima odgovara te na kraju se to moze odraziti jako lose ili jako dobro po samu firmu.

    Ovo je jako kompleksna tema koja zahtjeva detaljniju analizu.

  3. Mislim da na društvenim mrežama ne postoji radno vreme, i da ne možemo odlučivati o sadržaju svojih statusa na osnovu toga da li ih pišemo pre ili posle 17h.

    Ako je percepcija našeg profila kod ljudi koji nas prate na nekoj društvenoj mreži takva da je povezana sa našim poslom, onda se tome moramo prilagoditi prilikom objavljivanja svojih komentara; tim pre što smo takvu percepciju sigurno sami kreirali.

    Ali nisu sve dr. mreže iste, i ovo gore mislim da najviše važi za Tviter. Ja na Fb pokušavam da zadržim prostor u kome mogu da budem mnogo ličniji, a vidim da tako rade i mnogi moji poznanici.

    Bilo bi mnogo lakše kada bi recimo svi mi aktivnije koristili G+, zbog toga što Circles na toj društvenoj mreži omogućavaju baš ovakvo razdvajanje poslovnog i privatnog.

  4. Mislim da, kad je reč o ličnim stavovima, nema dileme da čovek ne treba da se uzdržavati da bude iskren i otvoren, koliko mu to njegov temperament dozvoljava.
    Slobode pojedinca ipak treba da budu najvažnije, tako da je ne treba ograničavati nekim propisima.
    Naravno, nemaju svi sreće da rade u firmama čije vrednosti se ne kose sa ličnim, ali to je takođe pitanje ličnosti – da li je nekom vrednija plata ili lična sloboda. Nalaženje te mere takođe spada u domen ličnih sloboda.
    Ono što mislim da bi trebalo ograničiti, jeste mogućnost da kompanije zbog izražavanja ličnih stavova svojih radnika mogu da ih kažnjavaju.

  5. Kada se na Netu komunira saširom javnošću, to je javna komunikacija, i tu nema mesta privatnosti. Javna online komunikacija je ista kao komunikacija javnih ličnosti, znači privatnost u odnosu profesionalno/privatno ne postoji.

    Kao što je Miroslav napisao, privatna kom7nikacija je moguća na privatnim grupama, FB statusima koji se šalju samo određenim osobama, G+ privatnim krugovimw i sl. Ostalo je komun8kacija s generalnom javnošću – javni govor.

    1. Šta to toliko opasno u nečijem mišljenju rečenom u “javnoj komunikaciji” može da bude za kompaniju. Ili ćemo da podstičemo karijerizam po svaku cenu?

      1. 🙂
        Vi bi, na mom mestu, direktno rekli pacijentu šta mislite o njemu, njegovim zubima, njegovim dilemama, ili još “lepše” – šta mislite ili znate o kolegama, pacijentovoj porodici, i slično? Rekli bi pacijentu koji su vam npr. politički stavovi, komentarisali bi njegove?

        I odsustvo ovakvih izjava smatate karijerizmom?

        1. Čini mi se da govorite o otkrivanju poverljivih podataka, to je drugo. Usput to pitanje je već regulisano. Ovde polemišemo o ličnim stavovima. Čovek bi trebalo da je slobodan i zaštićen da može glasno da kaže šta god želi, a da zbog toga ne trpi posledice na poslu. Naravno, moguće je da zbog nekog vrednosnog stava “naljuti” klijenta i sl. Na stranu pitanje da li treba da radiš sa takvim ljudima, ali to je svakodnevica.
          Svako je dovoljno odrastao da proceni da li će ono što glasno kaže da ugrozi njegovu poslovnu poziciju i da napravi izbor. Da, ako izabere ćutanje, onda je karijerizam. I to je naravno legitimno. Ono protiv čega sam izričito, jeste da se dozvoli firmama da propisuju pravila ponašanja zaposlenih u tim slučajevima. Dakle, još jednom, ne govorim o NDA, nego o “vanposlovnim” stavovima. 🙂

  6. Tema trenutno vrlo interesantna za ovo vrijeme i ovaj prostor – prostor gdje ljudi savladavaju (vs neka naprednija društva / zajednice u svijetu) osnove online komunikacije u svim njenim oblicima, a realno imaju problema sa elementarnom komunikacijom koja podrazumijeva uzajamno poštovanje pojedinaca kao pretpostavkom.
    Onda slijedi pitanje privatno vs javno…gdje smatram da u slučaju pojedinaca koji su u javnosti na bilo koji način exponirani / određeni / etiketirani poslom kojim se bave ili pak kompanijom u kojoj rade, oni NEMAJU pravo na „privatno“ mišljenje. Etiketa koja ih određuje u javnosti / društvu / zajednici, obavezuje ih da joj budu (moralno) odgovorni, te da se tako ponašaju / postupaju / komuniciraju.
    Upotrijebih riječ „etiketa“…i dok je gledam, pade me na pamet (igra riječi) riječ „etika“ (komuniciranja, poslovanja, itd)….kojoj je pretpostavka / baza ono što je legalno, tj ono što je moralno! Tako da evo i na ovaj način potvrdih lični zaključak da je nemoralno / nemoguće imati 2 mišljenja – privatno i javno. Sve navedeno smatram u slučaju pravog profesionalca bilo kojeg profila.

  7. Od trenutka kada neko odluči da se bavi javnim poslom, privatnost za javno iskazanu reč, ne postoji. I ne samo za reč, već i za sve postupke koji se kose sa prihvaćenim normama sredine u kojoj živi i radi.

  8. Vrlo delikatna tema u uslovima tranzicije u BiH koja nosi sa sobom neke stare navike u mišljenju i postupcima ljudi, dok se istovremeno samo po sebi nameće prilagođavanje novinama u komunikaciji. Svakako interesantna problematika i neophodna za analizu i detaljnije bavljenje istom. Pozdravljam želju da se ovdje pokuša naći neko razgraničenje.
    Naime, privatno i javno mišljenje, po pretpostavci da počiva na jakim temeljima i iskrenim ubjeđenjima, treba da bude istovjetno, jer je to još uvijek lični stav pojedinca (bilo da se iznosi u javnost ili ne); dok, sa druge strane, privatno i poslovno neminovno mogu da se razlikuju. Jedno je stav indivdue, kao rezultat njegovog kritičkog razmišljanja, dok u kontekstu poslovanja isti taj pojedinac može da djeluje i misli sasvim opozitno, shodno praksi, uslovima poslovanja i sl.
    Ako pojedinac na društvenim mrežama pod svojim imenom i prezimenom piše i iznosi svoj stav, mislim da bi se to trebalo isključivo shvatiti kao stav tog čovjeka, a ne kompanije u kojoj je zaposlen. Kompanija je entitet koji djeluje i živi za sebe, dok je pojedinac, u uslovima liberalne demokratije, neko ko bi trebao slobodno da iznosi svoj stav, a da se to ne tumači kao stav kompanije. Kompanija ima druge načine oglašavanja ako želi nešto da saopšti javnosti.
    Nažalost, mislim da društvo u kojem živimo ne prepoznaje tu granicu, isključivo zato što je mentalno u prošlom sistemu uređenja, a treba vremena da sloboda iznošenja ličnog stava postane praksa.

  9. Mislim da granica izmedju poslovnog i privatnog ne postoji, kompanija je ipak skup ljudi. Isto tako, lako je nama koji radimo u firmama u kojima se razumije znacaj i opasnost drustvenih mreza, da pricamo da treba sve da se iznese, da je okej da se kaze nase licno i profesionalno misljenje… Ali, Dragan je dobro pitao: “Smijemo li kao „nezadovoljni građani“ komentarisati rad npr. Vlade ili nekih državnih institucija, a da smo i sami zaposlenici neke od takvih institucija?” – smijemo naravno, samo je pitanje do kad ce to trajati :). Stavite se u kozu sluzbenika Vlade, da li biste ste i vi upustali u negativne komentare, ili biste kao pravi zaposlenik u svojoj “kompaniji” zastupali interese svog poslodavca? Ja bih (ovo drugo)…

  10. > Do buma društvenih mreža ste mogli po kafanama pričati i komentarisati šta god želite i > manje više, nikome ništa.
    Upravo tako. Što nisi spreman da kažeš u kafani nemoj ni na vebu i gotova stvar. 🙂

  11. Komunikacija na internetu je odavno izašla iz krugova privatnog i anonimnog i ne mora javni govor da bude vezan za javni posao. Mnogo je situacija u kojima ono što javno iskažemo kao naš stav može da nam napravi problem.
    Na primer, sama se često nalazim u velikoj dilemi kada su društvene mreže u pitanju, a naročito blog – kako se u redakciji bavim zdravstvom, da li otvoreno (privatno) kritikovanje recimo ministarstva zdravlja ili pojedinih lekara može da mi nanese poslovnu štetu i koliku? Dovoljno je da povredim nečiju sujetu iznetim mišljenjem, ili da taj neko jednostavno počne da odbija saradnju sa mnom, u problemu sam.
    Ili uzmimo primer zaposlenog u PR agenciji koji kritikuje neki brend, a taj brend recimo treba da bude klijent? Ili što je Dragan naveo da se privatno mišljenje zaposlenog shvata kao mišljenje firme, čak i kada se naglasi da se radi o ličnim stavovima?

  12. Mogu samo da ponovim to što rekoše Varagić, Snežana Luković i drugi sa sličnim stavom.
    Nema privatnog mišljenja, ili dozirano i VEOMA, veoma pažljivo odmereno, i – još bitnije – ništa ne shvatati lično.
    Sve ovo je veoma teško, iskreno rečeno :), ali ne vidim kako može drugačije.

  13. Ako se bavis privatnim poslom onda nema granice, a ako radis za neku kompaniju ili drzavu onda je ta granica jasna.

  14. Fascinantno koliko ljudi je spremno da se jeftino odrekne slobode, kao da niko nije čitao “U cara Trojana kozije uši”. Tuga

  15. […] je u pitanju naš privatni profil, ljudi nas često posmatraju kroz poslovnu prizmu. O tome je veoma zanimljiv blog post napisao Dragan Močević, direktor Prime PR agencije, koji i sam navodi da je vrlo teško da komentariše društvene pojave i upućuje kritike, kada ga […]

  16. Rijesenje je da osoba koja komentarise poradi na sebi i uskladi licno misljenje i poslovno misljenje. Ako prije podne ide u jednom, a poslije podne u drugom smijeru, na kraju ostaje na istom mijestu, i samim time nije bas ni relevantna za komentar (dvolicnost, nedostatak cvrstog stava…). Ili jesi ili nisi, nema 50/50! IMO 🙂

Leave a Reply