Javna komunikacija – otvoren i brisan prostor

Originalno, tekst je krajem avgusta 2014., objavljen u dodatku PRO PR mostarskog Dnevnog lista. Cijenim da nikad dosta podsjećanja na činjenicu da je javan prostor upravo to – javan. Dostupan. Vidljiv. Na raspolaganju. I za pohvalu i za kritiku. Šta već koja riječ, i mi koji ih trošimo, ištemo za sebe.

U vremenu kad nam je svima dostupan javni prostor i u okolnostima kad svi u tom prostoru i na svoj način koristimo njeno veličanstvo – RIJEČ, ima li smisla govoriti o privatnom i javnom?

Svi imamo pravo na mišljenje a dobro se zna da mi volimo da koristimo naša prava. Odgovornosti i obaveze malo manje ali otkud mi pravo da komentarišem i kritikujem?!

Koliko odgovornosti svako od nas posvećuje svojim riječima i koliko nas i na koji način obavezuje naša javno izrečena riječ, više nije stvar rasprava ili pogađanja – svaka javno izrečena riječ podrazumijeva da odgovaramo za nju i svaka nas obavezuje da, ako ništa, da budemo pristojni, smisleni, da ne zadiremo u tuđ privatan životni prostor i, ako smo već počastili javnost svojim mišljenjima i stavovima, damo argumente ukoliko ih neko zatraži.

Javna riječ je, na neki način, javno „dobro“ i kako mi koristimo pravo da je kažemo, javno mnijenje ima pravo da tu riječ komentariše, analizira i vaga, jer – sami smo to tražili.

Internet je, vjerujem bez namjere, pojavom društvenih mreža, do kraja obesmislio pojam privatnosti stvaranjem, praktično, necenzurisanog javnog – brisanog prostora. Možda će tekst čitati neko od onih rođenih nakon ratova na našim prostorima i nezainteresovan za vojne termine pa evo kratko i jasno: brisani prostor je onaj prostor koji je izložen neprijateljskoj vatri. Nezaštićen. Ako hrabro (ili glupo), bez obzira na plemenitost namjere i opravdanost cilja, istupimo bezglavo i nespremni u brisani prostor, bez promišljanja, bez plana i strategije, pa još bezobrazno izazivajući ratoborne posmatrače, moramo li biti spremni na povrede?

Ako stavljanje (javne) komunikacije u vojnički kontekst smatrate neumjesnim ili grubim, podsjetiću da je vojna profesija, u svojoj suštini i osnovi postojanja, posvećena: izbjegavanju i rješavanju sukoba; pregovaranju; planiranju; strategiji; spašavanju ljudskih života; odbrani od loših namjera… Razorne posljedice vojnog djelovanja uvijek su posljedice vrhovnog upravljanja vojskom koje je, nažalost, u rukama političara.

Mislite da pričam o taktiziranju? Licemjernom istupanju u javnosti? Podilaženju javnom mnijenju? Narušavam pravo na mišeljenje i stavove?

Sigurna sam da ste u pravu. I sigurna sam da smo svi odgajani i vaspitavani da poštujemo starije i mlađe, da se prema svima, bez razlike, odnosimo s poštovanjem, da ne vičemo i ne psujemo, da ne vrijeđamo, da se ne svađamo s ljudima jer „lijepa riječ gvozdena vrata otvara“, da budemo dobri ljudi. Da ne napadamo ali da se branimo ako nas napadnu ako već ne uspijevamo da izbjegnemo napad.

Evo, kratko i jasno – javna komunikacija podrazumijeva odgovornost i obavezu više nego poznavanje slova, riječi i dobro baratanje njima.

U odnosima s javnošću vaganje i mjerenje značenja i vrijednosti riječi podrazumijevamo jer od nas i načina na koji koristimo riječi, znamo da se mogu pretvoriti u alat, oruđe ili oružje. Svaka riječ ima moć. Svaka javno izrečena (i napisana) riječ ima moć da utiče na javno mišljenje i stavove. Samo sam htjela da podsjetim da imamo tu odgovornost i obavezu da mislimo o njima prije nego ih ispalimo u bilo koji etar.

Ostavite komentar