Kako vlasniku firme u kojoj radiš saopštiti da nešto smrdi i da to nije on?

Da bankrotirane i propale firme imaju priliku da premotaju vrijeme unazad, da dođu do onog momenta kada se „nešto još vrtilo“, kada je još bilo energije, kupaca, i novaca, kada bi se nekim čudom mogle vratiti u moment kada su još i imale kakve-takve kreditne i platežne sposobnosti, onda bi firme koje rade business-to-business usluge i projekte svaku takvu firmu imale kao doživotnog klijenta i prijatelja.

Međutim, vrijeme se, je li, ne vraća nazad, pa kao što hronični i dugogodišnji alkoholičari nakon crnih prognoza sa jetrom – odmah ostave alkohol, tako i gazde koji su godinama odbijali pomoć, prihvataju savjete onda kada su prognoze crne.

Da naši dobri ljudi koji su napuštali brojne privredne gigante u svakom kantonu u  Federaciji i svakoj makroekonomskoj regiji u Republici Srpskoj mogu da se vrate nekoliko godina unazad, nema sumnje da bi digli glavu, stisli šake i stavili srce u borbu za zaštitu firmi, a zapravo zaštitu porodica. Možda bi, kada bi tako moglo, i pucali na tajkune koji su se bogatili na račun njihove djece, 20 godina zatvora za glavu jednog bandita i jeste ništa u odnosu na godine patnje koje su preživjeli sa svojim porodicama.

Međutim, kako rekosmo, vrijeme se ne može premotavati, i najdublja dubina tragedije generacije mojih roditelja i propasti njihove države i firmi kojima su hranili porodicu nije u tome što su ćutali tad, nego u tome što i rođenu djecu uče da postupaju na isti način.

Čitava ljudska tragedija se uveliko sastoji u odgađanju vrlo jednostavnih pitanja i razgovora. Analize harvardskih i drugih stručnjaka će potvrditi moju teoriju: to je ključni uzrok razaranja svih međuljudskih, pa i međuposlovnih odnosa. Znate one razgovore koji počinju sa „hajde da budemo iskreni“, to su razgovori koje moj literaturni prijatelj, velemajstor  Boris Vukić kratko osuđuje i glasno odbacuje. „Nemojte da tako počinjemo ili uozbiljavamo razgovore. Iskrenost mora da se podrazumijeva“, prijeko govori Vukić. Ako je tako, a ne može biti drugačije, onda je jednostavno saopštiti bilo kom crnom autoritetu da nešto smrdi. Naravno, svaki vlasnik preduzeće koje je njegovao i milovao smatra dijelom vlastite ličnosti, pa na obavezno mrštenje da on ne smrdi nego da smrde izdanci njegove dobrote i čojstva treba ostati miran. Treba razdvojiti opštu ocjenu od pojedinačnih, vrlo smrdljivih i štetnih segmenata, ali svakako izbjegavati indirektne i djetinje manifestacije nezadovoljstva. Biti precizan, nedvosmislen i uporan.

Prije tog teškog razgovora treba voditi razgovor sa samim sobom. 60 sekundi mira i odgovora na pitanje „šta je problem“, uz 60 sekundi opisanog razgovora uistinu može da mijenja raspoloženja, kvalitet života, indeks zadovoljstva, krvni pritisak pa i sudbine. Zbog čega toga nema? Zbog čega neko nije napisao formulu na osnovu koje bi ovaj vjekovni problem bio konačno i riješen?

Jednostavno je, zbog toga što su u pitanju samo ljudi. Zajedljivi, osjetljivi, samovoljni, bezobzirni, plašljivi, plačljivi, sebični, spremni na mnogo zavrzlama koje će ih tek uvesti na odluku „da malo budu i iskreni“. Prema sagovorniku. A odluči li neko nekada da bude iskren prema sebi i kaže li sebi „hajde da sada budem iskren prema sebi“.

Ja, iskreno, tako nisam razgovarao sam sa sobom. Sa vlasnicima firme jesam. E sada ću i sam sa sobom. E, da. To je poenta ovog blogposta. Iskreno, i sam sa sobom i sa vlasnikom. I sve će biti uredu.