Na Proactive 9 su baterije napunjene, godina može da počne

Utiske sa netom završenog devetog po redu Proactivea je nemoguće sabrati tako brzo, pa će ovaj tekst više biti neki osvrt na sve što se dešavalo na Kozari u periodu od 23. do 25. maja. Pisala sam u tekstu Razmišljanja između Tvitomanije i Proactive o svojim očekivanjima i moram potvrditi da su u potpunosti ispunjena.  Napokon mogu reći da razumijem sve one koji iz godine u godinu bilježe datum ove konferencije u svoj kalendar.  Korisno je, poučno, inspirativno i uz sve to vrlo zabavno provesti 3 dana sa ovim ljudima.

Neću nabrajati redom sva predavanja koja smo slušali, ali moram pomenuti neka. Konkretno, predavanje Da li stereotipi o muško ženskoj komunikaciji odražavaju istinu? Miloša Čiriča je bilo veoma zanimljivo i izazvalo dosta diskusija, komentara i sumnji, kako za vrijeme samog predavanja tako i nakon njega, uz večeru.

Prije njegovog predavanja smo učili na vrlo zanimljivoj World Cafe radionici. Sa ovom vrstom radionice sam se srela prošle godine i bila oduševljena, a ništa manje zadovoljna nisam bila ni ovaj put. U principu se radi o 6 različitih stolova sa 6 tema i 6 moderatora. Po 15 minuta smo provodili za svakim stolom diskutujući i razmjenjujući iskustva i mišljenja. Meni je posebno bilo zanimljivo za stolom kod Roberta Ličena za kojim se pričalo o Komunikaciji šefova i zaposlenih, te za stolom kod Billa Nicholsa gdje se diskutovalo o Odnosima sa klijentima. Tu sam zakucala u glavu lekciju koja kaže da je pleasure ono što klijenti najviše cijene. Komplikovano za objasniti ali oni koji su bili na radionici znaju o čemu govorim.

Takođe ću dugo pamtiti i predavanje Roberta Ličena o Komunikacijskim stilovima u zavisnosti od nivoa kadra. Posebno mi se svidio video koji nam je pustio, a koji povlači paralelu između stilova dirigenata i menadžera. Zaključak njegovog predavanja jeste da ljudi ne napuštaju kompanije nego šefove. Sa tim smo se svi složili, uglavnom govoreći iz ličnog iskustva.

Meni lično je posebno bio zanimljiv i panel na temu “Gdje je granica između privatnog i javnog kod komunikatora?” Moderirao ga je Drenislav Žekić  a učestvovali su Krunoslav Vidić, Marko Rakar, Mersiha Drinjaković, Roni Kordiš i Pedja Ašanin Gole. U suštini smo se svi složili sa tim da smo svi brend ambasadori svoje firme i da komunikolog nema privatnost. Takođe je bitno znati da puštanjem javnosti u svoju privatnost gubite privatno u potpunosti. Ovdje se sjetih svih silnih političara i privatnih ličnosti koji se bune zbog toga što im mediji prenose statuse i fotografije sa Facebooka po medijima. Oni bi da miksaju ovo privatno i javno po potrebi, a to je definitivno nemoguće.

Dejan Verčić nas je sa temom Komunikacijska miopija: a gdje je tu cijela slika? prodrmao pokazujući nam gdje se nalazimo u odnosu na svijet. Mislim, kako koga vjerovatno, nego sam se ja zamislila slušajući ga mada znam da kasnimo za svijetom 100 godina i da smo i pored toga puni sebe. Ali dobro, skontaćemo nekad valjda.

Osim predavanja ja ću svakako dugo pamtiti druženja. Dopunila sam svoju listu „oživljenih avatara“ na kojoj ovaj put prednjači ekipa iz Crne Gore. Do sada su mi nekako uvijek izmicali i bili neuhvatljivi, a evo sad nakon Proactivea kujemo planove kad ćemo i kako za CG u posjetu. Najdraža stvar na Proactiveu su meni ta druženja jer je sve nekako prisno. Toliko prisno da sam čak i ja, poznata po tome što sam uvijek „tunjava“ ili stidna, kako ko to već zove, svaki obrok iskoristila za druženje sa drugim ljudima. Bez ustezanja i stida. Ko me poznaje duže zna i koliko je ovo za mene rijetka pojava. Uglavnom, ja se nekako tu osjećam slobodno i prihvaćeno od strane svih, a mislim da većina dijeli isti osjećaj.

Na kraju moram spomenuti odličnu Chicago zabavu čije fotografije možete pogledati na Proactive Chicago Party. Svi su bili obučeni u stilu 20-ih, imali smo i poker i sve je zaista izgledalo kao da si upao u neku vremensku mašinu. Neke ljude sam bukvalno jedva prepoznala a nekoliko stajlinga me oduševilo. Pogledajte fotke, vidjećete o čemu govorim. Muzika je bila odlična i baš smo se isplesali. Mada ja evo nakon svega po prvi put u životu razmišljam da uzmem neke časove plesa u ovoj godini, da bar ono moje skakanje dobije neku formu i smisao do idućeg, jubilarnog Proactivea.

chicago

I da, to će sigurno biti nešto posebno. Znam da se ekipa koja ovo organizuje svake godine boji jer svake godine kriteriji rastu i ta ljestvica se stalno diže. Ali pošto ih dobro poznajem ja uopšte ne sumnjam u to da će taj deseti biti fenomenalan. Ta 3 dana u maju sam lično već ubilježila jer – dobre stvari vrijedi planirati unaprijed.

Jer, kako reče DedaBor – baterije su za ovu godinu napunjene.

 

Ostavite komentar