Nazire li kako ćemo komunicirati 2017. godine?

Neki dan je malo falilo da kupim novine. One prave, papirne, što izlaze svaki dan. Ne znam šta mi je bilo, stajala sam ispred trafike i privuklo mi je pažnju to šarenilo. Sjetila sam se kako sam kao dijete zavidila tetama u trafici koje su mogle po čitav dan besplatno čitati sve časopise i novine. Za mene je to bilo idealno zaposlenje.

Nisam ih kupila. Pomislih samo da ih svakako nemam kad čitati, a da ionako izbjegavam 90% tema o kojima one pišu pa odustadoh. Umjesto toga sam se pokušala sjetiti kad sam zadnji put kupila novine ili časopis. Ima više od godinu dana sigurno, ali se stvarno ne mogu tačno sjetiti. Prođoše mi kroz glavu svi Zabavnici koje sam godinama slagala nakon čitanja, svaki Ćao koji je bio redovan dok sam odrastala te Glorije i modni časopisi iz perioda kad sam kao pratila modu.

Internet je promijenio mnogo toga i vjerovatno svako od nas može za sebe uočiti razliku između onog nekad i danas. Ja sam čak prošla i fazu kad sam čitala portale, vijesti i tekstove na internetu. Imala sam u bookmarku 20-ak portala i dnevni ritual mi je bio da ih sve prelistam. Onda sam to vremenom prestala raditi jer su se tekstovi i vijesti ponavljali na mnogima.

U zadnjih godinu dana čitam samo blogove koje sam ostavila u RSS-u (za to koristim Feedly), te ono što mi na mrežama preporuči dosta mojih prijatelja. U prevodu – tekstovi koji se puno šeruju. Čitam i tekstove koje na mrežama podijele ljudi koje cijenim i od kojih učim. Vjerovatno i vi imate neke ljude u životu koje cijenite i do čijeg mišljenja držite. E pa ja takve imam u posebnim listama na Facebooku i Twitteru i pročitam najmanje 80% onog što oni preporuče.

Sjećam se vremena od prije 3 godine kada smo pisali dosta tekstova o tome kako je sve teže ignorisati internet i društvene mreže i kako će svi koji žele da budu koliko toliko vidljivi morati da se uključe u tu priču. Padne mi to na pamet kad god sjednem da gledam neku seriju i na ekranu u ćošku ugledam hashtag. Skoro je postalo nemoguće vidjeti seriju koja nema taj hashtag za fanove i diskusiju o seriji na Twitteru.

Fascinantno je bilo gledati i kako se društvene mreže koriste na nedavnoj dodjeli Oskara. Tvitanje, komunikacija sa publikom, rekord u retvitovanju selfija… Do juče su takve stvari bile u domenu naučne fantastike. Danas su svakodnevnica a granice se pomijeraju stalno.

Umjetnici koji koriste svoje kanale da objave vijest o novom albumu, da saopšte novosti prvo fanovima ili da demantuju neke priče o sebi. Sve je postalo brže, direktnije, transparentnije.

Sve je to super, na neki način. Ono što mene kopka i o čemu često razmišljam je – šta je sljedeće? Dokle ovo može ići, kuda će nas sve dovesti? Kako ćemo konzumirati sadržaje i kako ćemo uopšte komunicirati za neke 3 godine na primjer?

Ni otprilike to ne mogu da zamislim. Jer, realno, čini mi se da smo sad u fazi gdje je količina informacija koju konzumiramo prevelika. Osjetim to i kod sebe, ali sve češće čujem od ljudi da im je želja da se nekako povuku, sklone sa interneta, da pogase profile na društvenim mrežama, da se izoluju i slično.

Zbog toga nekad imam osjećaj da bi u jednom momentu moglo doći do toga da se sve uruši ili okrene u kontra smijeru. Jeste da nije potpuno prirodna stvar i možda se i ne može posmatrati u tom kontekstu, ali – zar nije osobina svega da u jednom trenutku prestane rasti i krene silaznom putanjom?

U svakom slučaju, recimo da ćemo svi doživjeti i tu neku 2017. godinu na primjer, i da ćemo tad imati odgovor na ova pitanja. Kako ćemo komunicirati tada, uz pomoć kojih uređaja? Na koji način, na kojim mrežama?

Čak ne mogu ni da prognoziram, da se kladim ili bilo šta slično. Ako neko od vas ima neko predviđanje slobodno napišite u komentarima, pa da se u martu 2017. podsjetimo i vidimo koliko je bio u pravu.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Ostavite komentar