Plaćeni PR članci ili zašto ne razumijemo svoju PRofesiju?!?

Iako PR profesija u BiH možda nije na nivou razvijenosti zemalja u regiji, volim uvijek istaći da ima mnogo pojedinaca koji PRofesionalno, odgovorno i strastveno rade svoj posao. Posljednje istraživanje, drugo po redu, koje smo realizovali pokazuje da sve više PR-ovaca aktivno prati komunikacijske trendove, ulaže u edukaciju i kontinuirano radi na poboljašanju sebe i svog rada i time ujedno i struke.

Nažalost ima i mnogo onih koji potcjenjuju ili ne shvataju šta zapravo PR-ovci rade i na taj način dugoročno otežavaju rad onih koji se zaista odano i strateški bave odnosima s javnošću.

Jedna od tih pojava koja ima duboke posljedice za struku, za klijente i medije su takozvani “plaćeni PR članci”.

Plaćeni PR članci NE postoje!!!!

I u tome nema dileme. U slučaju da se plaća medijima da informacija bude objavljena onda se radi o zakupljenom prostoru, odnosno o jednoj vrsti oglasa i to nema nikakve veze sa PR-om.
Takav neozbiljan pristup PRofesiji ostavlja dugoročne posljedice, otežava shvatanje stvarnih zadataka i zaduženja PR-ovaca od strane klijenata, stvara zablude kod predstavnika medija i totalno iskrivljuje sliku našeg djelovanja. Ako imamo takve PR-ovce onda nije ni čudo zbog čega je PR profesija na “lošem” glasu.

U mom četverogodišnjem radu u agenciji PRIME Communications nikad nije plaćeno novinaru ili mediju da se objavi informacija iz nekog saopštenja za javnost. Nikada niti jednom klijentu nije budžetiran zakup prostora u medijima za objavljivanje saopštenje za javnost.

Potrošili smo dane i dane ali i godine rada sa medijima da uspostavimo saradnju i povjerenje, mnogo vremena smo uložili u edukaciju medija i klijenata da postignemo obostrano razumijevanje i da medijima predstavimo osnovne principe rada PR agencija i PR stručnjaka.

Novinari su mi pričali da postoje takozvani PR-ovci koji imaju drugačiji PRistup i koji kod klijenata budžetiraju objavljivanje informacija ili koji su novinarima nudili novac za takve objave.

A evo, nažalost, i dokaza da postoje i PR-ovci koji stoje iza takvih PRistupa:

Cijenim kolege iz agencije MarkIn ali ako ljudi iz struke ne shvataju osnovne zadatke PR-ovaca i ako svojim djelovanjem produbljuju jaz između medija i PR-ovaca onda imamo veći PRoblem nego što mislimo.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

komentara

  1. Prepuna nam je strruka neznalica,ublehaša i amatera. Potrošiš godine rada sa medijima da objasniš da ne postoji “plaćeni PR”, da se uspostavi normalna saradnja i međusobno povjerenje i uvažavanje i onda dođu “specijalci” koji sve to ponište. Užasno i odvratno.
    Posebno je važno da se ovakve “analize” potpišu imenom i prezimenom stručnjaka koji stoji iz toga.

  2. Srba

    Ovo jeste katastrofa, već godinama i u Sbiji pojedini mediji NUDE “PR Tekst” i klijentima i agencijama. A pojedine agencije su svojevremeno čak nudile klijentima plaćanje “po objavi”.

    Slažem se, to jeste katastrofa i za medije, i za struku, i za klijente, a i za društvo u celini.

    Bravo, Lejla!

  3. Bora Miljanovic

    Placeni PR clanci su jednako ubistveni za nasu profesiju kao i nekada hit serija Sex i grad. Sve sto ucinimo na podizanju ugleda struke ovakve gluposti nam razruse!
    Ali zilavi smo mi i draga Lejla samo nastavi da se boris protiv vetrenjaca, videces kasnije postane i zabavno! 🙂

  4. Hvala Srba! Vidim po reakcijama na FB i Twitteru od kolega iz struke iz regije da su i oni ogorčeni na takve pojave.
    Svjesna sam da postoji taj način rada i da neki mediji imaju cijene za “PR članke” a da sa druge strane kompanije ili PR-ovci to plaćaju.
    Želim samo skrenuti pažnju ljudima iz struke i budućim PR-ovcima da se tako ne radi PRavilno i da na taj način ponižavamo naš rad i našu struku. Ovo su pokazatelji da imamo još mnogo posla pred nama i to da radimo na sopstvenoj edukaciji, edukaciji ljudi iz struke i ljudi s kojima sarađujemo. I naravno, da neko ne shvati pogrešno, PR je znatno šira oblast od objave u medijima! To je tek mali djelić posla!

  5. Ovdje je veoma važno (posebno zbog twitter diskusije) napomenuti da nijednog trenutka ne osporavamo rad ili reference ili kadrove te agencije nego samo stavove autora te analize koja je u ovom slučaju agencijski potpisana,bez imena autora.

  6. Meni se čini da mnogi miješaju plaćenu objavu materijala (što može biti i tekst, ali i ne mora), koji se objavljuje u formi članka na portalu, i koji se uglavnom dogovori posebno, sa određenim medijem ili više njih. Za saopštenja niko ne nudi novac, a na uredništvu medija je da odluči hoće li objaviti neko saopštenje ili ne, svejedno slala ga agencija, partija ili grupa građana.

    Ono što je često problem s velikim brojem saopštenja koje rade agencije jeste velika neprilagođenost saopštenja formama članaka. Ako pošaljete saopštenje za koje novinaru treba 20 minuta + uredniku 10, teško da će biti objavljeno, osim ako nemate odličnu temu i sadržaj.

    Naravno, opet, zavisi šta tretira saopštenje: ako se radi o čisto komercijalnom sadržaju, teško će proći svuda, ali ako sadržaj uključuje informacije za čitatelje, relevantne podatke iz neke oblasti, ako neka kampanja ima svoju društvenu dimenziju, onda je već veća šansa.

    🙂

  7. @kenoslaw

    Nije uopšte sporno da mediji žele naplatiti takve reklamne sadržaje. U BIH i regiji postoji mnogo kompanija koji nemaju PR odjel ili PR agenciju ili PR managera. Kad takva kompanija želi u medije ona ne pita za cijenu i želi platiti prsotor za tekst, saopštenje,intervju. Neke kompanije jednostvanu ne poznaju pravila pr struke i to je ok. Mediji to legitino naplaćuju i tu nema ništa sporno.

    Problem nastaje kada PR-ovci koriste te termine i promovišu takve teze. Tada nije dozvoljena greška. Tada mediji mogu da misle da je PR agencija uzela od Klijenta novac za objavu a mi to nikada ne radimo.
    Agencija naplaćuje pripremu,pisanje i distribuciju saopštenja za javnost. To nekad uključuje par sastanaka, mnogo telefonskih razgovora, sate rada dok se sve ne usaglasi s Klijentom. I ni tada ne neplaćujemo objavu što je ključno u ovoj polemici nego našu uslugu u cijeom tom procesu.

  8. Budući da su naši drugari preko “velike bare” otišli najdalje u razvoju PR i advertising businessa, možda je najbolje ugledati se na njih i njihov pristup razlikovanju odnosa s medijima.

    Kod Amera postoje samo paid i free media. Advertising ekipa se bavi segmentom paid media, a PR ekipa se bavi segmentom free media.

    Prevedeno na naški, advertiseri se bave oglasima i zakupljenim prostorom u medijima. Nije važno kako je oglas oblikovan i kako izgleda kad je objavljen. Njegovo je objavljivanje plaćeno. S druge strane, moje strane, PRovci se bave besplatnim prostorom u medijima koji se može dobiti ili zaraditi kvalitetom i zanimljivošću priče, dobrim odnosima s novinarima i medijima, značajem za zajednicu i nebrojenim drugim alatima koji nikada ne uključuju zakup medijskog prostora.

  9. Jelena Pavićević

    Lejla, hvala na blogu…U potpunosti sam saglasna sa stavom, a ovo je pravi način da se afirmišu najvažniji PR principi…
    PR profesija mora da se izbori sa i ovim pojavama, koje svakako plasiraju i PR (ne)profesionalci i neznalice, te tako stvaraju i produbljuju iskrivljeno mišljenje i loše predubjeđenje o PR-u, i kod medija i kod opšte javnosti, a nedostatak profesionalne etike i znanja,omogućava im da ”mirno spavaju”, nesvjesni kakvu štetu čine ostalima,a i cijeloj profesiji.
    Pozdravi iz Crne Gore….

  10. Drago mi je da su se uključile i kolege iz regije u diskusiju jer sam ubjeđena da jedino ako govorimo o svim nedostacima i raspravljamo o našim iskustvima imamo mogućnost da pomjeramo stvari na bolje!

  11. Draga Lejla, odličan tekst. Pošto je moj komentar “savremenih trojanskih konjeva” u obliku t.z. “PR članaka” mnogoooo dalji od tvog teksta, poslao sam ti na tvoj mail.

  12. Draga Lejla, odličan tekst. Pošto je moj komentar “savremenih trojanskih konjeva” u obliku t.z. “PR članaka” mnogoooo dalji od tvog teksta, poslao sam ti ga na tvoj mail.

  13. Ova pošast hvata i online PR, konkretno blogosferu. Presladak trik koji je ovde izmišljen je zakup banera na blogu kao “zahvalnost” što je bloger pisao o nekoj temi.

    Sekcija za online PR DSOJa, upravo iz ovog razloga, priprema prekoruke kolegama za odnose sa blogerima. Bilo bi i dobro i korisno da se što više kolega uključi u njihovo pripremanje.

  14. @Miloje Sve pohvale za Online sekciju DSOJ-a!

    @Peđa Vama zaista hvala na mailu koji ste mi poslali kao i na odobrenju da sadržaj kopiram i objavim u komentarima! Smatram da je veoma edukativno i zaista imam želju da podjelim Vaše iskustvo.

    Komentar pisao Peđa Ašanin Gole:

    Ako u googlu odtipkaš »prva uradna obsodba prikritega oglaševanja v obliki PR-članka« naći češ (doista u slovenskom jeziku) dokaze, da je doljepotpisani bio prvi, koji je dostigao službenu profesionalnu osudu prikrivenog oglašavanja u obliku takozvanih PR članaka (objave http://www.finance.si/12510/Prva_uradna_obsodba_prikritega_ogla%9Aevanja_v_obliki_PR_lanka i http://www.media-forum.si/slo/opazovanje/mediji-o-medijih/3252/).

    Kad sam predsjedavao Slovenskom društvu za odnose s javnostima (1997/98) bio sam jedan od inicijatora i so-autora Portoroške povelje PRSS o neprihvatljivosti prikrivenog oglašavanja u obliku t.z. »PR članaka«….
    A na proljeće 2001. godine sam na Oglašavački časni sud Oglašavačke komore Slovenije (Častno razsodišče Slovenske oglaševalske zbornice) naslovio pritužbu nad dva naizgled novinarska teksta (objavljena u Delu i Primorskih novicah), ocjenjujući da se radi o prevari čitaoca, jer se ne radi o novinarskim člancima (iako su sadržavali sve elemente klasičnog novinarskog izvještaja: nadnaslov, naslov, podnaslovi, fotografije, čak i potpise kobajagi autora-novinara).
    Od 2001. godine, kad se je to desilo, nisam niti najmanje promijenio svoje mišljenje o tom savremenom trojanskom konju kako odnosa s javnošću, tako i oglašavanja i taj moj stav ću ti probati na kratko obrazložiti.

    Problem tz. »PR članaka« se tiče barem sledeće tri struke:
    – odnosa s javnošću,
    – oglašavanja
    – novinarstva
    i šteti svakoj od navedenih profesija (o tome, koliko šteti potrošačima, u nastavku samo posredno). Idemo po redu.

    PR profesija proizilazi iz engleskog govornog područja, zato cijelu terminologiju prevodimo iz engleskog jezika. Probajmo napraviti obrnuto: prevedimo »PR članak« u engleski jezik. Tog izraza u stručnoj terminologiji u engleskom jeziku nema. Postoji »advertorial«, »testimonial« ipd., ali to nije područje PR, nego oglašavanja i tamo je prepoznatljiv sponzor tih sadržaja (onaj koji to plaća).

    Iz profesionalnih i etičkih vidika t.z. »PR članci« nisu i ne mogu biti dio profesije odnosa s javnošću, jer se kod njih radi o prikrivenom oglašavanju, ako ti sadržaji nisu odgovarajuće označeni kao plaćeni sadržaji. Profesija odnosa s javnošću nema ništa zajedničkog s plaćanjem objava, jer temelji baš na suprotnom, na neplaćenim objavama, neplaćenom publicitetu, koji proizilazi iz održavanja proaktivne otvorene dvosmjerne komunikacije. Iz etičkih razloga je ta rabota sporna prije svega zato, što hoće ubijediti čitaoce/gledaoce/slušaoce (=potrošače), da se ne radi o plaćenoj objavi, nego o profesionalnom, kredibilnom novinarskom tekstu/radu. Još je čika Jova Jovanović Zmaj prije više od 150 godina zapisao: »Hvali Cigo konja svog«, a stari marketingaš Kotler v ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća zapisao je da su medijske objave (=novinarski članci) najmanje tri puta kredibilnije/i od plaćenih, oglašavačkih objava. I prosječni potrošač (=čitalac/gledaoc/slušalac) se tih »Cigovih hvaljenja« odnosno oglašavačkih sadržaja probava braniti i više vjeruje svjedočenjima nego samopohvalama i samohvalama.

    Kitchen (Kitchen, Philip J. 1999. Marketing Communications: Principles and Practice. London: Thomson Business Press) kaže da je oglašavanje svaki plaćeni oblik neosobne prezentacije ili promocije ideja, proizvoda ili usluga od strane prepoznatljivog sponzora. Oglašavanje je dakle svaki plaćeni oblik marketinškog komuniciranja s potrošačem, je plasiranje objava ili prezentacijskih poruka u masovnim medijima od strane pojedinca, preduzeća, korporacije ili organizacije s ciljem informisanja ili ubjeđivanja članova određene ciljne grupe (iliti tržišnog segmenta) o proizvodima, uslugama, idejama ili organizacijama (uporedi to s definicijom oglašavanja u Dictionary of marketing terms, 2006). Po definiciji mora biti izvor oglasne poruke identificiran, prepoznatljiv dakle. Oglasi moraju biti objavljivani na način, koji je prosječnom čitaocu/slušaocu/gledaocu (npr. tvojoj ili mojoj baki) prepoznatljiv kao oglas. Kod t.z. »PR članaka« prosječnom potrošaču nije već na prvi pogled jasno da se radi o plaćenom sadržaju, a izvor poruke (autor, sponzor, plaćenik) nije neposredno identificiran baš zato što želi upotrijebiti »svjedočenje trećeg«, nekog neutralnog, novinara na primjer. Zato kod t.z. »PR članaka« govorimo o prikrivenom oglašavanju.

    Kao i većina preduzeća, i medijske kuće moraju biti profitabilna privredna društva – na kraju krajeva većinu prihoda komercijalnih medija predstavlja novac oglašivača. Ali, na plaćene objave se potrošači ne odazivaju više u tolikoj mjeri kao nekad, nego se ih brane, jer ih spoznavaju kao nametljive (gledaj npr. Evropsko istraživanje o odnosu do oglašavanja, sam imam izvod iz daleke 2003. godine). Zato se oglašivači često poslužuju trikova – ako npr. objava ne izgleda kao plaćena objava, nego kao novinarski tekst, onda je potrošači shvataju kao vjerodostojan izvor informacija. Jesu li dakle takvi oglasi etični, da li obmanjuju potrošača?

    Moto novinarskog rada je pravo javnosti do što bolje informisanosti, a to je jedan osnovnih uslova postojanja savremenog društva i djelovanja demokratskih političkih režima. Sloboda izražavanja je jedan od temeljnih ljudskih prava, a sloboda sakupljanja in objavljivanja informacija jedan od temelja novinarstva. Muenchenska deklaracija, koju su 1971. prihvatili predstavnici sindikata i novinarskih federacija u tadašnjim državama EGS (danas EU) razglašava da »novinar nikad ne smije pomiješati novinarsko zvanje sa zvanjem prodavača oglasa ili propagandiste i da mora odvraćati sve neposredne i posredne zahtjeve oglašivača«, da mora dakle novinar uvijek raditi u interesu javnosti. Je li etično s novinarskog stava da je oglašavanje u medijima izvedeno na način na koji čitaocu/gledaocu/slušaocu daje utisak da se radi o (vjerodostojnom) novianrskom članku/radu, iako se radi o plaćenoj objavi?

    Sve poruke, koje niso jasno i nesumnjivo prepoznatljive kao plaćene oglašivačke objave (npr. s napisima ili potpisima »oglas«, »promocijski tekst«, »plaćeni sadržaj« isl.) iako to doista jesu, su prikrivene oglašivačke poruke. Jednostavno rečeno, prikriveno oglašavanje je objavljivanje sadržaja oglašavačkog karaktera u obliku novinarskih objava (»PR članaka«). Radi se o svjesno premišljenoj lažnoj prezentaciji oglašavanog sadržaja, pred kojom prosječni čitalac/gledaoc/slušaoc (=potrošač) spusti svoj obrambeni zid, s kojim se je cijeli život borio pred nametljivim (»intruder«) oglašivačkim porukama. T.z. PR članci« su dakle savremeni trojanski konj, kojim njihovi autori s nižim financijskim sredstvima dostižu željene prodajne efekte i veći domet ciljne javnosti (tržišnog segmenta).

    Da bi zaštitili prosječnog potrošača-državljanina, potrebna je kako pravna regulativa (zakonska zaštita), tako i profesionalna samo-regulativa (kodeksi, časni sudovi, deklaracije, povelje itd.). U Sloveniji je potrošač pred prikrivenim oglašavanjem djelimično zaštićen sa zakonom o zaštiti potrošača i zakonom o medijima (po njima je prikriveno oglašavanje zabranjeno), a sve tri navedene profesije probale su se samo-zaštiti na etičko-deklarativnom nivou. Prvo je to napravilo Slovensko društvo za odnose s javnostima u vremenu, kad sam mu doljepotpisani predsjedavao (1997/98) tako da smo prihvatili t.z. »Portorošku povelju o nedopustivosti prikrivenog oglašavanja«, godinu dana kasnije je Slovenska oglašivačka komora prihvatila svoj kodeks, s kojim se je djelimično ogradila od prikrivenog oglašavanja, a 2001. godine je Društvo novinara Slovenije prihvatilo »Povelju o nedopustivosti prikrivenog oglašavanja i zloupotrebe medijskog prostora«. Sve tri profesionalne organizacije imaju svoje etičke kodekse i Časne sudove, elemente, koji snažno utiču na samoregulaciju pojedinih profesija.

    Ali, iako je prikriveno oglašavanje putem zakona, etičnih kodeksa i samoregulacije u Sloveniji zabranjeno (ne samo etički sporno), još uvijek je dio našeg svakdana….

  15. U ranom kapitalizmu se igra divlje i sve se plaća jer je lakše platiti nego dizati ugled nekome i graditi njegov image u zajednici. Firme bi želele preko noći da svima naleju u mozak svoje informacije pa da ih bolje sutradan gledamo!

  16. Ovo se zove diskusija!

    Jasno su poznate definicije PR i advertisinga i glupo je o tome raspravljati, ali se ipak mora kao i o svakoj drugoj gluposti u BiH. Jer ima dosta neznalica za sve i svašta.

    Nego ja bi da se osvrnem na sljedeće nepoznavanje PR-a a vezanu za analizu o kojoj diskutujemo:
    PR nije skrenuti pažnju na sebe i izazvati publicitet. PR je postići određeni cilj u javnosti. Meni izgleda da se ovom “dodikovom” analizom (da je tako glupo nazovem) nastojalo probiti u javnost, ne razmišljajući o cilju.

    Istu sam stvar pročitao u jednom članku koji je napisalo “srpsko dijete u Sarajevu”, jer bi valjda to obilježavanja trebalo da izazove publicitet (što je nažalost i uspjelo). Ali niko ozbiljan to nije ni uzeo za ozbiljno.

    Dakle, ovdje je (pretpostavljam) bio cilj “daj da me vide”. Dragan je spomenuo Mevlida. Mislim da je i njemu bio cilj – “daj da me vide”.

    Mislim da je i dobro da se dešavaju ovakvi članci. Da nije bilo “dodikove” analize ne bi ni znali koliko ne znamo.

  17. PS. Da ne bude zabune, Mevlidov cilj je bio “daj da me vide” 🙂 🙂

  18. Hvala Lejla, stvarno dobar tekst, sažet i jasan.
    Hvala i za Peđin komentar, uživala sam čitajući.
    Mislim samo da nije po sredi nerazumevanje struke – naše, niti novinarske. Plaćanje je linija manjeg otpora, odnosno lakše i izvodljivije onima koji nisu profesionalni u svom poslu. A kratkoročan efekat i negativne nuspojave opet takve ni ne brinu, jer realno dugoročne planove nemaju.
    Mislim da je rešenje u edukaciji. Nije ni lak ni brz proces, ali jedini obećava održivost. Dakle, edukacija sopstvenih, aktulenih i potencijalnih klijenata, zatim kompanija i prijatelja, donosioca odluka…stručno formalno i neformalno podizanje svesti o negativnim efektima plaćanja “PR tekstova”. Što se više ovakvih glasova bude čulo od stručnjaka i ljudi sa iskustvom, to su nam veće šanse.
    I neka nam je sa srećom: nama sa nama, klijentima sa nama, nama sa konkurencijom, klijentima sa našom konkurencijom… 🙂

  19. @Tamara u potpunosti se slažem da je rješenje u edukaciji!

    Zbog toga još jednom hvala svim kolegama koji su se uključili u ovu diskusiju i podijelili svoja iskustva i ujedno omogućili da svi koji su zainteresovani mogu pročitati viđenja ljudi koji su već tolike godine u ovoj branši!
    Raspravom, djeljenjem znanja i iskustva, radom na sebi i razgovorom o mogućnostima poboljšanja svih segmenata PRofesije SVI dobijamo!

  20. Otprilike, sve što sam imao reći na ovu temu sam već rekao na tviteru, tako da ovdje samo stavljam potpis na peticiju protiv neznanja u struci. 🙂
    Lejla, još jednom sve čestitke za odličan post!

  21. Selma Karadza

    Kad sam iz novinarstva/marketinga prešla u PR agenciju, bilo mi je sasvim normalno govoriti o nekom “PR tekstu”. Sjećam se da si se jednom najezila 😀 i opomenula me kako takvo nešto ne postoji. Uskoro sam shvatila zašto si imala takvu reakciju, upravo zbog ovakvih stvari, ali također poznajem i situaciju u kojoj mediji u BiH žive u nadi da će prodati svaki mogući komadić prostora koji je moguće prodati. Kao i da u primarno marketing agencijama “PR-ovci” rade po principima marketera, pa izostaju pravi načini djelovanja iz struke, ali baš kao što će se i marketinški dio u primarno PR agencijama više oslanjati na to da se stvari probaju dobiti gratis, čak i onda kada bi za bolji uspjeh projekta trebalo biti plaćeno za njih (ne mislim na članke). I naravno, kako je Kemal i primijetio, velika je tu razlika između kupljenog prostora, i prostora za koji se agencija kroz godine “izbori” njegujući odnose i stvarajući priče… i jasno nam je svima ovdje da takve vrste tekstova spadaju u dvije različite struke koje se eto, po defaultu, naslanjaju jedna na drugu (PR i advertising). Ono što mene u ovoj analizi boli jeste da se radila na primjeru DODIKA. Dodik nije mesna prerađevina. Ma koliki animozitet jedan dio države imao prema njemu, i nešto manji ili naprotiv nikakav drugi dio BiH, Milorad Dodik je čovjek iz političkog vrha zemlje. Milorad Dodik stoji tamo gdje se (ne)kreira život sviju nas. I ako bismo sabirali vrijednosti svih imena iz društveno-političkog života zemlje u informativnim medijima, onda govorimo o katalozima i market – site-ovima, a ne novinama ili portalima. Tako da mene generalno rastužuje ovaj potez agencije, toliko uloženog truda u banalan i nesvrsishodan primjer… Mislim, šta je konačnica? Mogli su tih 30.000 KM prodati nekom lancu supermarketa, pa da čitamo cijene mlijeka umjesto toga kako nam se kreiraju životi? Super da si obratila pažnju na blogu na ovo, barem neko misli glavom 😉

  22. Dajana Guteša

    Hvala, Lejla, za zaista dobar članak, Pedja, tebi hvala za iscrpan komentar.

    Potpuno se slažem sa Tamarinim komentarom – edukacija klijenata je, po meni, najbitnija – poslednjih godina mnogi od njih su, nažalost, ‘naučili’ da postoje ‘PR članci’ i čak ih i zahtevaju u određenim medijima – no matter what is the cost. S jedne strane to znači da je i njima jasno da nemaju ‘meso’ za objavu ali to je sekundarnog značenja za ovu temu.

  23. Hvala svima na učešću u diskusiji. Zaista je poučno i zanimljivo.

    Već sam napisao da je po mom mišljenju sasvim legitimnno kada firme koje ne znaju dovljno o PR-u a kada imaju kratkoročne interese da se pojave na nekom tržištu odnosno medijima sa kojima nemaju izgradjene odnose koriste tehniku zakupa oglasnog prostora ili medijskog prostora uopste. Do medija je da li će taj prostor iznačiti kao “promo” ili “marketing” ili “plaćeni oglas”. Samo što tada ne govorimo o PR-u kao što je već i Kruno napisao.
    Naš zadatak je građenje dugoročnih odnosa sa medijima i zato nije dobro kada se u PR struci koristi takva terminologija.

    Agencije godinama grade odnose s medijima i ključna stvar u tom odnosu je povjerenje. Na žalost,na ovaj način mediji mogu da pomisle da agencije budžetiraju ili naplaćuju medijske objave a novac zadržavaju za sebe što uopšte ne odgovara istini ni realnom stanju na tržištu iako sam imao priliku gledati i takve agencijske ponude u BiH.

  24. Samo da dodam još i kritičnost trenutka zbog senzacionalističkog i tabloidnog naslova. U ovom trenutku je retorika u javnom govoru u BIH,posebno medijima na nivou 1992.godine. Novinari tuže jedni druge, javni servisi se međusobno optužuju i posljednje što treba je da se takvom analizom dolijeva ulje na vatru. A društvene mreže su bile pune i takvih komentara.

  25. Danijela Živković

    Odličan tekst i diskusija! Iz ovakvih razloga ja smatram kako taj posao danas rade oni koji nemaju pokrića za to da bi ovakvih situacija bilo što manje, nužno je potrebno zaštiti struku. Vjerujem da bi se tada i smanjio broj predrasuda koje postoje o PR-u.

  26. Ilda

    Čitala sam navedeni izvještaj i poštujući tuđe mišljenje ali i važnost istinitih činjenica, update koji si napisala je potpuno istinit.

    Cjenovnik tekstova postoji ali to nije PR tekst već plaćeni oglas.
    Meni lično je politički marketing&PR najinteresantnija oblast zbog bogatstva tržišta i velike ponude ‘usluga’.

    Drago mi je da pojedini profesionalci ali i jaki timovi kao što je vaš postavljaju stvari na pravo mjesto ukazujući na greške ali i školski način definicija- primjena – praksa.

    Nisam čitala komentare na twitteru, ali nakon ovih komentara – obavezno.

    Pozdrav i do čitanja.

  27. Opet ja 😉

    Da ne bude da samo kritikujemo “lošu” analizu ali je veoma važno da pokažemo i koje sve parametre jedna ozbiljna analiza medijskog izvještavanja treba da sadrži.

    U prilogu je link na analizu koju smo “gratis” uradili za Transparency International BiH.
    Sloboda je ostavljena autorima naslova i ova analiza moze koristiti mnogim kolegama da vide koje sve parametre jedna tako ozbiljna analiza treba da sadrži (razdavajanje po žanrovima i sl.).
    Posebno je to važno kada su u pitanju osjetljive političke teme.

    http://goo.gl/6D2O8

    http://ti-bih.org/4446/mediji-u-bih-o-korupciji-izvjestavaju-povrsno-i-senzacionalisticki/

  28. @selma je imala odlično zapažanje, koje sam i ja jučer naznačio na Twitteru. Apsolutna je fula tretirati svaku stranicu novine kao prostor mogućeg oglašavanja. Ne može se javna ličnost (javni subjekt, akter…) tretirati isto kao i proizvod/objekt oglašavanja… Ali eto, to, opet, pokazuje kako neki vide medije. 😀

  29. Ilda

    @Dragan

    Tnx za info

  30. prOVCA

    ja prOVCE dozivljavam kao klasicne seratore. radije cu vidjeti oglas potpisan kao sponzoriran clanak nego citati reklame upakirane u okviru glupavih tekstova. nemojte potcjenjivati inteligenciju citalaca. smijesno je jos da ratujete kao agencije. jadno i tuzno. Ako je Unicef odlucio da radi sa MARKinom, ne vise sa PRIMEom,ovo nije nacin rjesavanja problema.
    I totalno je skrenuta paznja sa fokusa teksta. Sto se niste zapitali o sranju koje citamo u novinamu samo zato jer se radi o Dodiku, Izetbegovicu, Cericu i njima slicnima.

    Jos je smijesnije da se dicite profesionalnoscu, a saljete sramotna saopcenja puna pravopisnih gresaka i stilski loših rečenica.

    I da ovaj tekst je napisan upravo ovako, izravno i nepravilno. Bitno je biti pismen i pratiti pravila, ali nekad treba ogoliti sve, maknuti sminku i pogledati sustinu. A sustina je da svaki dan slusamo sranja o dodiku, tihicu i slicnima, umjesto čega bi mogli cuti i neke pozitivne price biznismena koji rade super, ali nemaju novaca za placanje PR agencija da bi dospjeli u novine, a jos manje placanje oglasa, jer novac rasoorede korektno radnicima. Njihovi radnici ne cekaju na plate,za razliku od radnika u nekim PR agencijama a pune stupce medija o profesionalizmu.

  31. prOVCA

    Neka svako “ocisti” ispred svoje avlije

  32. @prOVCA, January 20, 2012:

    Hvala na komentaru iako je pun nepotrebnih i nepriličnih riječi. Vi ste prvi koji ovaj post komentarišete anonimno pa ćemo komentar ostaviti iako više može da liči na nečiji zlonamjeran pokušaj provokacije.
    Ostale anonimne komentare nećemo odobravati jer je to praksa ovakvih blogova gdje su većina komentatora ugledni stručnjaci koji iza svojih komentara stoje imenom i prezimenom.

    Sve kolege (uključujuči i one iz agencije Markin) poštujemo i uvažavamo ali to nije razlog da nemamo različita mišljenja o nekoj temi.
    Niko do sada nije argumentovano osporio Lejline navode niti moje komentare koji su mnogima zasmetali još više. Ovo nije post o tome na koji način rade mediji, kako se naplaćuje oglasni prostor niti o pravopisnim grešakama kojih će uvijek biti u saopštenjima.

    Tema je neispravna terminologija koja je korištena a koja kolegama koje se bave PR-om može stvoriti probleme u saradnji s medijima.

    Ostale komentatore koji su uvijek dobrodošli molimo da se potpišu punim imneom kada učestvuju u ovako zanimljivoj diskusiji.

  33. @prOVCA hvala na komentaru ali mi je žao što se niste potpisali. Ovaj post ne treba shvatiti kao rat agencija nego pokušaj da se skrene pažnja na nepravilnosti u struci na koje PR-ovci i agencije mogu uticati. Agenciju MarkIn cijenim i smatram da imaju mnogo drugih inovativnih i kvalitetnih projekata koji pokreću stvari na bolje u BiH. Borisa Ciglera, direktora Agencije, lično poznajem i čak smo prije mnogo godina radili kratko zajedno i smatram ga svakako jednim od mladih ljudi u BiH koji će sigurno uticati na pozitivan razvoj ove države.

    Moj post je ima za cilj da izazove diskusiju i skrene pažnju da je PR profesija u BiH u problemu ako postane praksa da se plaćaju objave i da ćemo svi imati samo štetu od toga i klijenti, mediji, krajnji korisnici a i PR-ovci.

    Inače komentar je prepun drugih nepotrebnih insinuacija.
    Mi trenutno radimo sa UNICEF-om na dva veoma zanimljiva projekta ali to svakako nije tema ovog posta.

    Molim sve naredne komentatore da se potpišu imenom i prezimenom jer nije praksa, a ni korektno zbog svih prethodnih komentatora a ni online zajednice koja ovo čita, da se objavljuju anonimni komentari na ovako značajnu temu.

  34. Jagoda Matrak

    Lejla, drago mi je da se tema o kojoj svakodnevno govorimo izazvala ovoliko reakcija i kometara. Kao što je Tamara rekla, edukacija, edukacija, edukacija, i rad na sebi je stvarno nešto što je neophodno za sve spomenute strane, i PRovce, marketing stručnjake, novinare, urednike ali i marketing odjele u medijima, uključujući i direktore medija, naravno i organizacije koje komuniciraju (bilo direktno, bilo preko agencija). Nažalost, to je toliko zamršena stvar i u nekim segmentima toliko otišla u pogrešnom smijeru, jer ipak je novac u taj koji se krije iza ovog problema, tako da nam se čini kao da se stalno vrtimo u krug.
    Ali znate kako se kaže, masa može da pokrene promjene! Vidim da nas ima mnogo željnih promjena 🙂 Krenimo!

  35. Ko je kriv – onaj koji daje ili onaj koji prima mito? Jer šta je “plaćeni PR tekst” nego podmićivanje medija da rade svoj posao, tj. informišu javnost? Ako dostavljena informacija nije vredna pažnje, ne bi smelo biti tih para koje bi joj omogućile pojavljivanje u medijima. A ako je u pitanju informacija koja jeste interesantna auditorijumu, ne bi trebalo biti ikakvog razloga za naplaćivanje njenog objavljivanja. Novinari su plaćeni da pronalaze adekvatne informacije i da ih plasiraju u javnost. Oni moraju biti “firewall” prema svim informacijama koje pokušavaju da uđu u medije. Konačno, objavljivanjem “plaćenog PR teksta” određeni novinar i određeni medij ruše svoj vlastiti kredibilitet, što bi trebalo da je njihov osnovni “proizvod” koji prodaju i agencijama i konzumentima. Rasprodaja kredibiliteta je opasan biznis model za bilo koji medij…

  36. Ivana Očevčić

    Apsolutno podržavam raspravu. Ponajviše zato što javnost još uvijek nije percipirala PR kao bitan kotač u procesima poslovanja. U PR sam stigla iz novinarskih i uredničkih voda. Potpisujem razmišljanja kolege Dragana Močevića. Thumbs up!

  37. Mi smo zbog nesposobnih novinara u Hrvatskoj organizirali PR mrežu od 50 portala na kojima je moguće objaviti plaćeni “PR” 🙂

    http://www.prmreza.com

  38. Senad Borovac

    Da li sam jedini koji je primjetio da je Dodik naveden kao premijer RS-a? I to četiri puta 🙂

    http://goo.gl/4dWfM

  39. Admir

    Slažem se sa večinom komentatora na ovu temu, praktičari u PR-u nebi trebali posezati za “plačenim člancima” kako bi se prenijela određena poruka o organizaciji/instituciji/firmi u medijima. Ali isto tako sam mišljenja da je ciljna grupa prema kojoj je usmjerena poruka vodilja za slanje određene poruke određenim kanalom komunikacije. Mediji u BiH su nametnuli, a vjerovatno vođeni praksom nekih PR i marketinških agencija u BiH i regionu, da plasiraju određene priče ili neprofesionalno napisana saopćenja isključivo ukoliko se objavljivanje i plati. Mišljenja sam, dakle, da ni u jednoj struci, pa tako ni u PR-u, ne možemo biti isključivi. Određeni trendovi nam nameću i modele ponašanja koji su doduše loši za PR praksu ali su takvi kakvi jesu. Moj zaključak je da, ukoliko procjenjujemo i analiziramo da je dopiranje do određene ciljne grupe najlakše putem medija koji je, po svojoj prirodi i naviknut od strane agencija, komercijalan i želi naplatiti plasman teksta ili nekog drugog medijskog formata, onda cilj opravdava sredstvo. Iako se slažem, ne do velike nužde.

  40. Nema gore stvari nego kada se slušaju PR saopštenja državnih službi, uvek isti kalup, kao da nisam ništa novo čula, oni jedini misle da smo svi mi glupi 🙂

  41. Đenita

    Kao slučajni prolaznik na blogu, zaustavit ću se samo kratko da zabilježim jedno ogromno “SJAJNO!“. Izuzetno mi je drago da sam (napokon) naišla na istomišljenika vezano za plaćene objavame i želim da izrazim svoju zahvalnost što je što je na ovdje ovjekovječeno i u našem bh cyber svemiru 🙂 Iza ovog komentara (naravno) vire godine akumulirane frustacije, rezultat apsolutno poražavajuća činjenice da mediji smatraju kako je potpuno etično svome čitateljstvu prezentirati plaćeni oglas kao novinarski rad.
    Hvala Lejla!

Ostavite komentar