Razmišljanja između Tvitomanije i Proactive

Maj mjesec 2013. godine ću sigurno pamtiti dugo u svom životu zahvaljujući konferencijama koje sam posjetila. Odnosno, jednu tek trebam posjetiti jer ovaj tekst pišem između Tvitomanije i Proactive.

Zezala sam se kako mi je za fizičko i mentalno zdravlje doktor prepisao boravak na moru i planini pa da zbog toga idem na konferenciju na moru (Tvitomanija) i na planinu – Proactive. Ali u suštini to i nije tako daleko od istine – prvo malo more, druženje, lagano učenje, a onda nakon toga planina i završno punjenje baterija. Taman dovoljno da ostatak 2013. bude kako treba.

Ja sam nekako oduvijek bila štreber koji se vodi parolom „Čovjek se uči dok je živ“ i zbog toga koristim svaku priiku da naučim nešto novo. Ili da utvrdim / ponovim znanja – zavisno od prilike. Zato sam na Tvitomaniji bila valjda jedna od rijetkih koja se nije nijednom okupala u SPA niti isprobala čari saune i turskog kupatila. Ali sam poslušala sva predavanja koja sam mogla / stigla poslušati. I nerviralo me paralelno odvijanje predavanja koja me zanimaju jer se nisam uspjela klonirati i biti na 2 mjesta u isto vrijeme.

Ipak, bez obzira na preko 100 predavača moj najveći utisak Tvitomanije jesu ljudi koje sam tamo vidjela. Neke sam uživo srela prvi put, a neke već redovno viđam po konferencijama. I evo ne znam šta mi je draže od to dvoje.

U suštini, ono što ja najviše volim kod tih internet prijateljstava jeste to što su okrenuta onako kako meni štima. Kako, pitate se? Pa ovako – kod ljudi sa kojima se pratim i čitam na internetu uglavnom više poznajem kako razmišljaju, šta ih raduje, šta vole i sl. I uglavnom ne znam gdje rade i od čega zarađuju za život. A realno gledano to mi je nekako i važnija stvar – znati kako neko razmišlja nego od koga dobija platu ili koje auto vozi na primjer. Znam, malo sam u kontru od današnjih trendova. Ali rekoh davno još da ne volim etikete bilo koje vrste. I sa odjeće ih siječem odmah nakon kupovine, pa ih normalno ignorišem i na ljudima. A znam da veliki broj ljudi sve nas procjenjuje baš na osnovu tih etiketa.

I tako, sad odbrojavam dane do Proactive. Bila sam prošle godine pa već znam da ću sigurno imati priliku da poslušam bar 3-4 predavanja koja će mi pomjeriti stvari u glavi. Jer, mada je Proactive nekako po definicija PR konferencija, bude tu toliko širokih tema koja zadovolje najrazličitije ukuse. A kako ih predaju ljudi koji su inače sami veoma zanimljivi onda uvijek dobijemo i taj neki inspirativni, odnosno motivacioni dio.

Prevedeno na najbanalniji jezik – nakon Proactivea ja imam osjećaj da mogu sve što pomislim. Pomjeriti planinu? Dajte, samo recite gdje treba i za koliko! Evo odmah ću!

Naravno, bude tu i zabave. Samo što sam ja malo naopak lik za zabavu. U mom sistemu vrijednosti je zabavnije ustati ujutro u 6 i sjediti na plaži u pola 7 slušajući more i ptičice, nego dernečiti, skakati ili plesati. Meni je zvuk prirode najdraža muzika pa vjerovatno zbog toga ne izgledam uvijek „uklopljeno“ u dešavanja oko mene. S tim što sa godinama naučiš da je sasvim svejedno kako to drugima izgleda ako je tebi dobro i ako ne remeti druge.

Uglavnom, još malo pa ću početi odbrojavati sate do polaska na Kozaru i druženja sa ljudima koji tamo dolaze sa različitih strana Regiona. Ljudima koji u sebi nose ogromnu količinu pozitivne energije i znanja i onda to sve nesebično dijelimo među sobom. Imaju valjda i neke etikete na sebi, pretpostavljam. Ali – koga briga, zar ne?

Ostavite komentar