The pleasure is all mine, mine!

Kada sam se po povratku iz Novog Sada sa ovogodišnjeg Exit Festivala prvi put čula telefonom sa majkom, pitala me: “I, dobro, kako je bilo?”. Nakon što sam se izgubila između “dobro/joj/noge/aj/Nick Cave mama!/fenomenalno nešto/užas/prašina/napad panike/genijalno/divan grad/vrućina/a puno smo se smijali/jao hrana!/koliko smo hodali/taj Portishead, to nije stvarno/pješke do Štranda/moždani udar/isplesala/otečena sam i dalje/opustila/bus katastrofa/super ljudi/…” – osjetih da mama ne shvata baš najbolje jesam li zadovoljna ili ne, no očito je vuklo više na kukanje, pa žena primjeti kako “eto, neka sam i to probala”.

Stadoh je razuvjeravati – Ne, nee! Bilo je odlično! – na što mi se nasmiješila i hladno me skinula sa slušalice do sutra. Ostadoh zatečena ni sama ne znajući kako mi je zapravo bilo. Noge mi jesu već danima bile za dva broja veće, jesam mislila da ću umrijeti od prašine jedne večeri, ali jesam i ostvarila svoja dva tinejdžerska sna jednim blokom na Exit main stage-u: vidjela Nick Cave-a i Portishead, družila se sa odličnim ljudima; smijala se danima poslije na „hodi sjedi kod djeda, da te djeda izujeda“, malo vježbala zen – control – što se moralo s obzirom na vrućinu i prevoz, pa zaključismo da je to zapravo hodočašće za iskupljenje od naših grijeha, te se tiho i u miru otkupismo od hedonizma a la lala Vojvodina.

Počela sam razmišljati o tome šta jeste moje zadovoljstvo, je li veće proprocionalno količini bola i nezadovoljstva, a naročito kako da se evo, nakon sedam dana sjećam samo intenziteta ta dva oponenta u zadovoljstvu, te toga kako sam razvila svijest da mi je zapravo bilo supersuper! – tek nakon što sam razmijenila post-iskustvene razgovore sa prijateljima i poznanicima koji su bili na istom događaju. Desio se pozitivan utjecaj na moj doživljaj Exita, gdje sam podsvjesno potisnula loša iskustva zaključujući da mi je falilo “korisničke edukovanosti”; te odlučila da ću sljedeći put biti bolje pripremljena za “handle-ovanje” sebe u okviru ovakvog događaja.

Efekti utjecaja društvenih grupa ili “Aha! Bilo mi je super!”

Dijeljenje informacija i transformacija post-iskustvenih osjećaja, iskustava i sudova nakon diskusija sa članovima naših društvenih grupa (naravno, onih grupa koje visoko vrednujemo i čije norme želimo zadovoljiti) – veoma je važna za segment zadovoljstva u marketingu. Neka provedena istraživanja pokazala su kako se nakon diskusije o određenom iskustvu u nama značajnim društvenim grupama kojima pripadamo – zapravo nivo zadovoljstva “updateuje”, te svoje prve sudove i mišljenja napuštamo, dovodeći ih što bliže u ravan sa iskustvom grupe i količinom zadovoljstva u grupi kao organizmu. Naravno, s preduslovom za postojanje osjetljivosti na društvene utjecaje kod individue, ovo se dešava radi identifikacije, prihvaćanja od grupe i reflektiranja normi grupe, a kako bi se zadovoljio karakter nekog od društvenih identiteta koje razvijamo kao socijalna bića.

Principi zadovoljstva/realnosti – bol i motivacija

Ova dva frojdovska principa – svaki karakterističan za određenu fazu prvo odrastanja, a poslije ukorijenjeni kao osnovni pogoni za djelovanje nas kao ljudskih bića sa svim tim super-komplikovanim procesima u glavama – zapravo se simbiotski glođu dok tjeraju jedan drugog na vrisku, šutajući nogom naše potrošačko biće kao ljuto dijete jaknu na putu iz škole, pa viču: “Kupiii novi iPhoneee! Idi u mondeno ljetovalište na odmooor! Kupi skupocijenu skijašku opremuuu…” Ponekad virne realnost pa kaže: “Ali madame, Vi ne znate skijati” – otpuhnuvši dim iz lule poput nekog bulgakovljevog mačora. “Znaaam!” – slaže hedonistička goropadnica u trenutku poprimajući demonsko lice, pa se vraćajući u oblik sladunjave zadovoljštine… A bol se javi pa kaže: “Za to ću morati raditi još puno subota…”  “Da dragi, ali zato ćeš da višestruko uživaš u slobodnim nedjeljama” – mazna je i plitka izvještačena potreba Zadovoljstva, a ujedno jako putena i primarno potrebna našem bezglavom i razvratnom Id-u.
I dok tako žongliramo ovim čudnim ljubavnim trokutom naše ličnosti, moramo biti svjesni da zapravo sve vrijeme svoga bivanja jesmo robom zadovoljstva i ugode. Pa čak i kada skrenemo na put aksetizma, nekog iskrenog ili lažnog iskupljenja, samokažnjavanja – naš konačni cilj je zadovoljstvo. I ono ne može postojati bez svoga negativa – metaforičkog ili stvarnog nezadovoljstva, uzrokovanog omaškom, ili bolom, ili dosadom zbog ponavljanja.

Ipak, iako težimo tome da za što manje truda dobijemo što veću količinu zadovoljstva, naše zajedničko ljudsko biće naučilo je činjenicu da količina neugodnosti koju pređemo na putu do satisfakcije zaista ima utjecaj na samu količinu “high-a”. Pa iako u svijetu u kojem živimo “najčišći” od nas, oni isplivali/potonuli u religiju žive blago, pitomo, prijekorno gledajući na nas “grešnike”, ne odajući se u putena zadovoljstva niti hraneći potrošačku jamu u sebi – zapravo su najprefriganiji – pazite samo u kakav svijet poslije oni vjeruju (sve ono sa medom, mlijekom, vinom i desetinama prelijepih djevica), ergo – ništa na ovom svijetu ne vodi drugdje do zadovoljstva.

“Samo kad nema zadovoljstva, osjećamo neprijatnost, i samo u tom slučaju osjećamo potrebu za zadovoljstvom. A kad nezadovoljstvo ne osjećamo, onda nam više ni zadovoljstvo nije potrebno. I upravo zbog toga kažemo da je zadovoljstvo i početak i kraj blaženog života” – pišu da je kazivao Epikur.

Njegova ataraksija bi se možda u konačnici mogla i postići da ne živimo u vremenu u kojem živimo, preusmjereni i kodirani po božanstvu zvanom Marketing – ili Onaj-koji-nas-isisava-kako-bi-nahranio-Panteon-na-vrhu-globaliziranog-svijeta. Tako isušeni i emotivno gladni, stalno primamo izverzirane slike profesionalnih oglašivača, “đavoljih malih pomoćnika” koje nas hrane ostavljajući nas ovisnički gladnima, jer ne znamo stati i oduprijeti se podražajima na zadovoljstvo i moć “posjedovanja” – i hoćemo još i još i još – pa i u ljubavi uništavamo veze zbog toga, i u poslu i novcu razaramo porodice zbog toga, i kada odemo u skromnost – opet pretjeramo jer hoćemo još i još osjećaja bivanja čistim i dobrim. Čovjek je mjera svih stvari, a čovjek nema mjere. Naročito kada se radi o čistom, iskonskom egoizmu koji je u najvećoj ljubavi sa ličnim zadovoljstvom.

Najbolji primjer za ovo je muškarac u krizi srednjih godina, pojam koji je kreiran od stručnjaka za marekting, u čijem paketu su stvorene i određene potrebe i tržišta za zadovoljavanje istih. Pristupa sam da – ma koliko trubili o tom “zlom” marketinškom aspektu “kreiranja potreba” – smatram da je to radije “osvještenje” istih kod ljudi. I tomu je dokaz činjenica da su se prethodno specifičnostima ovog životnog doba bavili Freud i Jung. “Ruža bi širila opojan miris ma kako je mi zvali”: kretanja na vrijednom svjetskom tržištu sportskih automobila to dokazuju. I ja sam djelimično ovim svojim Exit-ovskim iskustvom osvještavala „krizu“ svojih srednjih dvadesetih – kao što to s vremena na vrijeme činim; noseći poderane džinsice, vraćajući se ponekad martinkama; skakanjem na rock koncertu ili share-ajući s prijateljima “Time to pretend” od MGMT, svako iz svoga ureda. Nadam se da će neko uskoro uočiti tržišnu nišu za ovu našu društvenu grupu… A da je jednostavnija od puta na Tajland.

Hedonics ili marketing zadovoljstva

Marketing zadovoljstva ili boli je “core” marketinških stremljenja. Ljudi u 99% slučajeva reaguju promptnije na neki od ova dva podražaja nego na bilo koji drugi. I marketari znaju da zadovoljstvo potrošača proizvodom ili uslugom dovodi do ponovljene kupnje – korištenja; razvoju odanosti brendu, samim tim kupovini drugih proizvoda po širenju proizvodne linije; te divnoj, krasnoj, neprocjenjivoj word of mouth komunikaciji brenda… I zabrinutiji su za stvaranje zadovoljstva kako bi se suzbilo nezadovoljstvo, nego zadovoljstva per se – jer se loš glas još dalje čuje.

Po pisanju Rebekah Paul , možemo prepoznati nekoliko patterna po kojima nas marketari današnjice drže u osjećaju zadovoljstva spram brendova, a to su: smijeh; “wow” faktor i “cool” imidž; inspirativni utjecaj na individuu; “aaaw” faktor – korištenje slatkih životinjica ili beba; te, naravno, nikad prevaziđeni seks.

Ne znam kako vi funkcionišete, ali ja sam nakon navale YouTube videa sa slatkim životinjicama, kucama i macama – shvatila da moje tri prijateljice odjenom imaju mačke; da ja razmišljam kako bih voljela da sam muškarac barem na jedan dan, i to da budem Old Spice Guy. U skladu sa nemogućnošću realizacije tog plana – postala sam senzibilnija na macho tipove tipa Tipa, a zbog podražaja “druge strane života” Coca Cole ili Tuborga – odem na četverodnevni muzički festival, bez da ikada budem sigurna gdje je tačno zabava počela, a gdje je mome zadovoljstvu bio početak ili kraj.

komentara

  1. Svaka čast za post!

    “They may forget what you said, they may forget what you did, but they will never forget how you made them feel.” – Maya Angelou

  2. Kemo, hvala na povjerenju i strpljenju 🙂

  3. Iva

    Bravooo! 🙂

Ostavite komentar