majka-priroda

U (ne)skladu sa prirodom

Ima jedan izraz koji se često koristi, a on je “čovjek i priroda” gdje sa jedne strane imamo čovjeka, a sa druge prirodu, a meni nije jasno zbog čega se ljudi stalno izdvajaju iz nečega čega jesu dio. Da li je to iz razloga što je isključivanjem sebe iz prirodnog okruženja lakše narušavati prirodno uspostavljeni balans ili je lakše vršiti pritisak na životnu sredinu i neracionalno iskorištavati prirodne resurse ili se bojimo i uporno bježimo od onoga što u biti jesmo ili ima svega po malo?

Počeću od momenta kad dolazimo na svijet, a osvrčući se na prilike kod nas. Buduća majka čim uđe u salu za porođaj postavlja se u položaj koji nije prikladan za taj veličanstveni prirodni čin, jer ležeći položaj prkosi gravitaciji i samim tim sve traje mnogo duže nego bi trebalo. U ležećem položaju na leđima, vrši se pritisak na venu koja vodi krv iz materice ka srcu i time se onemogućava normalan protok krvi čime su kontakcije manje efektivne, a napominjem da bez kontrakcija nema ni otvaranje grlića materice, a samim tim ni prirodnog poroda. Da se buduće majke u vrijeme kontakcija mogu kretati i birati položaje koji im odgovaraju, te birati položaj koji im za sam porod najviše odgovara, sve bi bilo mnogo jednostavnije i brže. Ove tehnike, koje su u stvari prirodne, su se počele primjenjivati u savremenoj porođajnoj praksi, ali ne i kod nas. Sad bi trebao uslijediti neki savjet za one koji namjeravaju jedan dan da imaju potomke, a moraće porođaj da obave tamo gdje protokoli nisu „u skladu sa prirodom“ ili željama budućih roditelja. Moj savjet je da ostanete kući, uz svoje voljene do stani-pani momenta 🙂

beba

Upravo sam pomenula izraz „savremen“ i to me podsjeti na razgovor sa jednom divnom pedijatricom (da sad ne otvaram još jednu temu o čemu smo to nas dvije razgovarale) i gdje mi je dala odgovor: „Znate, tamo negdje ’80ih to je kao bio neki hit, pa su shvatili da su napravili više štete nego dobrog, pa je „po novome“ opet sve „po starom“.

Primjetićete danas kad se govori o nekim savremenim ili novim pristupima da su oni u biti onakvi kakvi prirodno i jesu, dakle, ne treba ništa da izmišljamo, kopirajmo malo iz procesa koji se dešavaju oko nas.

Prije 4 godine kada sam postala mama, počela sam intenzivnije da razmišljam o tome koliko je sve jednostavnije i jasnije kada se ponašamo po instinktu ili kada se osvrnemo na prirodne zakonitosti, naročito kada smo u nedoumici. Uspjela sam da se odbranim od nesuvislih savjeta, koji su čak dolazili i od stručnih osoba kojima većina roditelja daju puno povjerenje u tom periodu. To sam radila na sljedeći način: informišem se malo putem relevatnih stranica na internetu, malo oslušnem iskustva drugih, malo proćaskam sa pedijatricom, i onda kažem sebi – Dobro, Tanja, šta bi neka žena koja je bila majka prije nekih 200 godina u tom trenutku uradila kada nije bilo ni doktora ni istraživanja…. i tako donesem konačnu odluku, slušajući sebe vodeći se instinktom. Gotovo sve se pokazalo ispravnim. Detalje mogu kroz neku drugu priču, moram se dotaći sad nekih drugih tema.

Ali evo jedne teme kao zgodan nastavak….. Rodili smo se, vezani smo za roditelje, potrebna nam je bliskost, odnosno ona je neophodna za razvoj ličnosti. Stalni plač novorođenčadi koji bi trebali pustiti da ide dok se beba „ne umori“ sa poznatom narodnom krilaticom „dobro za pluća“ je dobra ukoliko treniramo djecu da budu vojnici. Ali ovaj način treninga, to popularno uspostavljanja rutine zapravo odgovara sistemu u kom živimo – od početka se navikni na rutinu, jer ubrzo upadaš u sistem: škola, posao, kontrola vremena kako bi sve stigao uraditi u toku dana / sedmice, trči, poleti da bi radio, a radiš da bi trošio i tako sistem funkcioniše, mi smo samo gomila poreskih obveznika, dok se identitet ljudskosti izgubio.

majkra-priroda-1

Udaljavajući se od prirode, napravili smo dosta grešaka, kako prema čovječanstvu, tako i prema samima sebi. O opterećenju koje vršimo na životnu sredinu pri tom uzrokujući i globalne promjene se u poslednjih godina dosta piše i govori, ali mišljenja sam da dok u jednom momentu svi ne napravimo skok da „pomjerimo Zemlju iz njene ose“, nećemo ni zaustaviti ove negativne promjene.

Pišući ovaj tekst, otvorilo mi se mnogo tema, neke sam morala i izdvojiti za neku posebnu priču, ali bih voljela pomenuti još jedan vrlo zanimljiv primjer, zbog čega sam i prvobitno htjela da pišem o tom skladu življenja poštujući prirodne procese i pojave. Na Zemlji su ti procesi prisutni milijardama godina i sve funkcioniše u savršenom skladu, a greške su počele da se dešavaju sa intenzivnijim aktivnostima čovjeka. I ko je sad u pravu?

Prošle godine sam počela da se bavim uzgojem povrća bez upotrebe hemijskih sredstava, onako za svoje potrebe, i nastavila sam i ove godine i već se pripremam za sljedeću. Ali iduća sezona će se ipak razlikovati od prethodne dvije, a evo i zašto. Otkrila sam koncept biovrtlarenja koji se zasniva na principu spontanog uzgoja kultura uz malu podršku čovjeka, a kopirajući prirodne procese. Postalo je već ustaljeno mišljenje da se zemlja treba uzorati, prevrnuti naglavačke prije nego krenemo sa planiranim sijanjem ili sađenjem. Ali na ovaj način se narušava metabolizam zemljišta i zbog toga ono ima veće zahtjeve za prihranom i biljke za zaštitom. Ovo je samo jedna od grešaka konvencionalne poljoprivrede, a primjenjuje se od davnina. Ko ore šumu da ona stalno donosi novi život? Koncept biovrta daje jednu novu dimenziju uzgoja kultura na način kako se to dešava u prirodi. Zemljište nikad ne smije da bude golo, jer se na taj način narušava njegova struktura uslijed sunca, vjetra, udara kiše. U šumi je uvijek pokriveno biljnim ostacima i ništa ne smeta novim biljkama da niknu i izrastu. Stalno pokriveno tlo u vrtu će spriječiti da nam niču neke biljke koje nam smetaju (zovemo ih korovima, a ja nešto ne volim taj izraz da koristim), a i omogućiće i prehranu zemlje. Uzgoj jedne kulture, što je zastupljeno u klasičnoj poljoprivredi, u potpunosti osiromašuje zemljišta, a zahtijeva i upotrebu zaštitnih hemijskih sredstava, čime se vrši i potpuna degradacija zemljišta. U šumama, na primjer imamo raznovrsnost biljnog i životinjskog svijeta i bezupitnu plodnost, a nema potrebe ni za zaštitom biljaka. Upravo ta raznovrsnost omogućava da se život u šumi održi i da nastaje novi. Tako nam princip biovrta kaže da neke kulture sadimo zajedno, jer one su obično jedna drugoj i velika pomoć u borbi protiv nametnika i samim tim nemamo potrebu za upotrebom hemijskih sredstava. Npr., štetni insekti prepoznaju biljku koju napadaju po njenom mirisu, ali ukoliko smo pored te biljke posadili neku koja ima intenzivniji miris, insekt će ostati zbunjen i otići će. Pored toga, na jednom mjestu svake godine treba da sadimo drugu kulturu da se zemljište ne bi iscrpilo (svaka biljka ima različite potrebe za različitim hranjivim materijama, a mjenjajući kulture omogućavamo da se zadrži balans hranjivih materija u zemljištu).

tikvica

Živjeti osluškujući instinkte ili raditi tako što ćemo preslikavati prirodne procese i pojave se uspostavi kao jedini ispravan i najbolji način da postignemo ono što želimo i da budemo i više nego zadovoljni rezultatom.

Vidimo se uskoro, sa po još kojim primjerom i pričom ……

Ostavite komentar