Zašto je sasvim normalno da naša ministarstva i političari ne koriste društvene medije?

Prije par dana smo u medijima imali priliku čitati izvještaje o tome koliko su transparentna ministarstva u regionu, odnosno kako i koliko koriste moderne tehnologije za komunikaciju sa građanima. Naravno, izvještaji su vrlo negativni i samo se potvrdilo ono što već znamo – ministarstva apsolutno nemaju običaj da komuniciraju sa onima koji su ih doveli na pozicije na kojima se nalaze – sa građanima.

Međutim, ono što je mene začudilo u svemu tome, a ujedno i razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst jeste čuđenje mnogih koji su tu vijest dijelili. Bilo je u fazonu – evo vidite, na kraju 2013. godine oni ne koriste moderne tehnologije i društvene mreže!!!

Realno, meni je to sasvim normalno i očekivano i iznenadila bih se da je drugačije. Zašto? Zato što svi naši političari regiona imaju jednu zajedničku osobinu, bez obzira iz koje države dolaze – oni su tu radi sebe i narod ih apsolutno ne zanima, osim onih mjesec dana pred izbore. Svo ostalo vrijeme, najčešće 3 godine i 11 mjeseci im je sasvim svejedno šta ko o njima misli i šta im govori. Ne komuniciraju jer im je to totalno nebitno i jer to uopšte ne utiče na njih, na njihove pozicije ni na njihove šanse za dobijanje mandata na izborima.

Mislite da nije tako? Mislite da je mana političara ako ne komuniciraju? A zašto bi? Ko je to od njih “kažnjen” zbog nečeg što je rekao? Ja koliko pratim narod ih ne kažnjava ni kad urade nešto loše, a kamoli zbog toga što ne komuniciraju ili kažu nešto. Zašto bi onda oni svoje vrijeme trošili na to? Da bi bili moderni i u trendu? Jedino to, mada vidimo koliko im je to inače bitno po svemu što rade.

Veći problem od toga što naši političari nisu moderni i što najčešće ne možemo čitati o njihovim “djelima” na Twitteru ili Facebooku jeste to što oni ne rade svoj posao. Kad pogledam koliko im vremena treba da usvoje neki zakon i koliko ih uopšte usvajaju meni je totalno smiješno čuditi se što ih nema na društvenim mrežama.

Najtužnije od svega jeste što su ti takvi političari, svi ti naši ministri i ostali ogledalo nas samih. Mi smo ih izabrali na osnovu ko zna čega i kad god ih pogledam i osjetim stid – osjetim ga zbog sebe. Zato što smo ih mi tu doveli, birajući po kriterijima koji sigurno nisu znanje, sposobnost, predan rad i sl. Da smo to tražili kod njih vjerovatno velika većina ne bi sjedila u svojim foteljama primajući velike plate za ono što (ne)rade.

I šta se čudimo? Zar ima tu nešto čemu bismo se mogli čuditi?

Naravno, postoje i političari koji sve te tehnologije koriste, manje više uspješno. Ne pitajte me koliko uspješno jer ih uglavnom ne pratim, nisu mi dovoljno zanimljivi ili inspirativni. A i prečesto svu svoju komunikaciju koriste za blaćenje konkurencije i gledanja šta neko drugi radi ili govori umjesto da se zabave svojim poslom. Ali postoje, znam. I biće ih sve više kako se budu bližili izbori, znate to i sami. Prodavaće neku svoju priču i k’o da gledam naći će ponovo kupce za nju.

Kupce koji će kad sve prođe ponovo gledati njihov nerad i čuditi se, kao da smo sa Marsa pali.

Ministarstva i političari će početi koristiti društvene mreže onda kad budu imali potrebu – želju da čuju građane i kad od toga bude zavisilo njihovo mjesto odnosno pozicija. Jer – društvene mreže su kanali za komunikaciju i ništa drugo. I vi sami kad hoćete da pričate i čujete neku određenu osobu istu nazovete telefonom ili joj pošaljete email. Ali kada želite da budete u kontaktu sa puno ljudi odjednom i da čujete šta mnogi od njih misle o nečemu šta radite – odete na Facebook ili Twitter. Tako je isto i sa političarima i državnim službenicima. Da, činjenica je da ove naše uglavnom uopšte ne zanima šta mi o njima ili o onome što rade mislimo, ali do nas je – sami ih biramo.

Ostavite komentar