A odgovornost, a entuzijazam?

A odgovornost, a entuzijazam?

Nedavno završeno svjetsko fudbalsko prvenstvo bilo je kao stvoreno za Bosance i Hercegovce. Uz sve fudbalske i patriotske razloge, značajna je činjenica da je bilo mnogo prigovora na suđenje i mnogo velikih sudijskih grešaka. Inače, sudijske greške su vrlo bitan faktor u životima naših ljudi; daju vam pravo da kunete sudbinu i lišavaju razmišljanja o odgovornosti. A odgovornost je, valjda, ponajveći i ponajneprihvatljiviji teret u kraju u kojem živimo.

Činjenica je da na društvenim mrežama nema dilema oko toga šta bi bilo da smo Nigeriji zabili 4 gola, nego samo dileme oko toga šta bi bilo da je sudija priznao gol Bosne i Hercegovine i/ili poništio gol Nigerije. Naši ljudi inače imaju i čudesne izvore informacija i automatski prave i teorije zavjera. I nije bitno da li govorimo o svjetskom prvenstvu, palestinskom pitanju, upisu na fakultet, ili tenderu na kojem nismo prošli. Namješteno. Sve se lako zaključi i sve se lako uporedi sa nekim istraživanjem. Čuven je onaj primjer o tome kako građani Finske u nekom istraživanju nisu znali šta je korupcija, pa je to primjer zauvijek. Ne znamo uzorak i izvor, ali priča je zanimljiva.

sah

Tako je zanimljiva priča o pokradenim tenderima i besmislu pokušavanja u Bosni i Hercegovini. I lakše je ne pokušavati. Da budem jasan: kada kažem da posao treba tražiti 8 sati dnevno, ja ne živim u zabludi da je svaki oglas u Bosni i Hercegovini raspisan zato da bi kompanije i institucije pronašle i odabrale najbolje kandidate. Također: ne samo da ne mislim da je svaki tender u BiH otvoren, nego mislim da je mnogo više namještenih, nego onih u kojima stvarno imate šansu. Ali, ako ste nezaposleni, jedini način da ispunite svoj dan i date sve od sebe da svoj status unaprijedite je da 8 sati dnevno radite na tome. A ako se bavite biznisom, svaki tender koji vam daje 1 posto šanse da ga dobijete je tender na koji morate aplicirati.

Za takav pristup treba pobijediti element depresiranja nad sudijskim greškama. I treba imati malo entuzijazma. Sjetiti se da koliko su vremena najbolji gitaristi na svijetu proveli u garažama, svirajući sami sebi i svađajući se sa komšijama koji su ih proklinjali. Koliko je promašaja bilo uvod za poslovne uspjehe, i koliko je značajno učenje na greškama, i svojim i tuđim.

 Mi ne živimo u savršenom ili pravednom svijetu i takav svijet nikada nije ni postojao. Ni sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ni bilo kojih godina bilo kojeg stoljeća. Kada govore o svojoj mladosti, ljudi rođeni četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina govore kao o zlatnom dobu. Imali su po jedne farmerke i jednu ili dvije košulje, ali ih je društvo učilo da im je dobro. Kako će za 30 godina o svojoj mladosti govoriti moja generacija? Bilo je teško, sudija nas je mučio, poslodavac davio, a mi smo bili poštenjačine pa nismo ni pokušavali?

 

Ostavite odgovor