Bliskost i komunikacija – nekad i sad
Sjećam se – bila sam treći i četvrti razred srednje škole, izbjeglica u vojvođanskom selu i nisam imala telefon. Ne mobitel, jer ih tad ’94. i ’95. nije imao niko, nisu postojali kod nas. Nisam imala ni fiksni, nikakav. Imala sam drugarice, tu u selu i u drugim gradovima, i uspijevali smo se organizovati i dogovoriti bez problema za izlaske, susrete, dolaske jedne kod druge i sve ostalo što jedna mladost, pa čak i izbjeglička nosi sa sobom.
Juče sam se prisjećala kako je to izgledalo. Znali smo se par dana unaprijed dogovoriti da se vidimo u pola 10 na mjestu na kojem smo se nalazili. Imali smo i običaj da dolazimo jedna po drugu i da se tako skupimo prije izlaska – tako je bilo lakše jer vrijeme nije moralo biti strogo precizirano. Moguće da je u selu lakše jer je sve blizu, a i niko te neće gledati poprijeko ako mu baneš nenajavljen kao što se znalo meni dešavati upravo zbog nedostatka telefona. Ne možeš nekoga nazvati da mu ispričaš nešto što ti se desilo a ti se spremiš i za par minuta si na kafi kod nje.
Nemanje telefona tad uopšte nije bio neki veliki hendikep. Čak je često dovodio do spontanih iznenađenja i druženja, jer bi se ljudi znali samo pojaviti na vratima da me vide. Uvijek mi je to bilo ugodno iznenađenje bez obzira šta da sam tad radila i u kakvim obavezama bila. Doduše, kakve obaveze možeš imati sa 18, osim da učiš i pomogneš mami kod kuće i oko kuće, a nijedno od to dvoje nije bilo teško prekinuti, čak naprotiv 🙂
Jedina stvar koje se ne mogu sjetiti jeste to kako sam se dogovarala sa drugaricom o posjetama, kad je ona dolazila kod mene ili ja išla kod nje u Beograd. Vjerovatno je tetkin telefon bio u upotrebi, nemam drugo objašnjenje.
Vrte mi se sve te slike u glavi dok razmišljam o tome koliko je danas, kad smo svi uvezani i povezani na milion načina, komunikacija postala potpuno drugačija. Danas samo mamu i tatu i muževu maćehu zovem telefonom na mobitel bez razmišljanja o tome gdje su i šta rade i hoću li ih prekinuti u nečemu. Penzioneri su, pa možda zato. Sve ostale ljude koje trebam nazvati a imam ih na mrežama, uglavnom provjeravam da li su tvitnuli ili objavili status na FB u skorije vrijeme. Ponekad im pošaljem poruku da pitam mogu li ih nazvati. Ponekad se SMS-om dogovaramo dva dana da se čujemo. Da neko pročita te poruke bez imena svašta bi pomislio 😀 A ako nekog nazovem bez najave obavezno prvo pitam može li pričati.
Elementarna kultura, reći ćete. Jeste, obzirom da su mobiteli svuda sa nama i nikad ne znaš jesi li nekog nazvao dok je na sastanku ili na WC šolji.
Nisam mislila da ću to ikad reći, posebno što skoro 6 godina nemam fiksni telefon, ali mi se čini da je on bio, odnosno još uvijek jeste, neka vrsta utočišta za spontanu komunikaciju. Gledam bar kako to kod mojih još uvijek funkcioniše. Kad god mamu ili tatu neko nazove na fiksni najveća je šansa da imaju vremena za priču pošto su u kući. Osim ujaka koji zove čim dođe na posao pa ih diže čim prođe 7 ujutro, uglavnom svi ostali zovu u ono neko “gluho vrijeme”, iza 5 a prije pola 8 uveče. Ostalo valjda od onih starih vremena kad se znalo kad je ručak i da možda neko odmara poslije posla, a prije večere i dnevnika. Kad zoveš na fiksni neće ti se niko javiti iz WC-a. Doduše, ne znam kako je sa ovim bežičnim telefonima danas, nose li se oni tamo. Takođe je velika vjerovatnoća da će ti se javiti bilo ko slobodan u tom momentu, pa ti reći ima li ili ne osoba koju trebaš vremena za priču.
Pišem sve ovo i na kraju opet nisam sigurna da li je nova tehnologija pomoću koje smo povezani poboljšala ili pogoršala komunikaciju. Čini mi se da nekad stvara lažni osjećaj bliskosti, jer gledaš sve ono što neko tebi drag postavlja, objavljuje, i imaš osjećaj da si tu i da ti je blizu i da si u kontaktu sa njim jer lajkaš njegove fotke i statuse i povremeno razmijenite koju rečenicu. One koje nemaš na Facebooku ili Twitteru a stalo ti je do njih nazoveš s vremena na vrijeme da ih čuješ i pitaš šta ima i kako su.
S druge strane, obzirom da smo brat i ja nedavno napravili mami profil na WhatsAppu i da od tada imamo “Family” grupu u kojoj se redovno čujemo i pričamo iako smo na 3 različite lokacije, mogu slobodno reći da nove tehnologije zaista pružaju ogromne mogućnosti, skoro bez ograničenja.
Šta je toplije i šta nosi veću bliskost može biti tema za diskusiju, ali svakako nam ostaje da sami za sebe odaberemo način na koji ćemo komunicirati, te da pokušamo mi biti gospodari tehnologije koju imamo, a ne da ona vlada nama.
(2) Comments
Bogdan
Pocetnik sam na internetu,ali imam utisak da sam slucajno nabasao na na veoma prakticno misljenje o novij komunikaziji,tehnologijama koje nas svakodnevno okupiraju i divim se autoru na tako,iscrpnom pristupu i plasticnim primerima iz svakodnevnog zivota Bogdan
Hana Kazazović
Hvala puno, Bogdane