Boca na pločniku
U jednom skorašnjem razgovoru koji sam vodila, kolega se začudio kad sam rekla da bačenu plastičnu bocu koja se vrti po pločniku posmatram više kao estetski problem, a ne kao narušavanje životne sredine. A evo i zašto.
Životnu sredinu smo narušili kad smo je zalili asfaltom, a ne bacili plastičnu bocu na asfalt. Odbačeni otpad u nekom prirodnijem okruženju kao što su šume ili rijeke direktno narušava životnu sredinu, ali pravo pitanje je otkud otpad, jer taj ne baš lijep prizor je posljedica, a ne problem sam po sebi.
Plastična boca ili bilo koja druga ambalaža ili otpad koji se nađe na pločniku uglavnom završava na istom mjestu kao ona u kanti za otpatke, a to je deponija otpada. U stvari, čak boca koja se kotrlja između nogu prolaznika ima veću šansu da završi na reciklaži nego ona bačena u kantu za smeće za mješani otpad. Zapravo, u mnogo većoj je prednosti da se njom bolje upravlja.
Da ne bi padali preko „smeća“ dok hodamo ulicom, odlučili smo problem prebaciti na mjesta malo udaljenija od naših očiju, na deponije, ali problem otpada se tim uopšte ne rješava, naprotiv. Ukoliko mislimo da smo „ekološki osvješteni“ samo zbog toga što smo umjesto kroz prozor, sav otpad koji smo nakupili u toku dana stavili u 1 kontejner, itekako moramo da radimo na svijesti, odnosno boljoj informisanosti, jer ona u ovom slučaju baš i ne postoji u dovoljnoj mjeri. Žao mi je što sam sad možda mnoge razočarala, ali potrudiću se da malo pojasnim u tekstu koji slijedi.
Prvo bi trebali da poradimo na „svjesnijoj“ kupovini, a kada pričamo o problemu otpada, ovo znači da kupujemo ono i onoliko koliko nam je stvarno potrebno, da kupujemo proizvode koji će trajati, a ne one koje ćemo ubrzo odbaciti, da uzimamo proizvode sa manje ambalaže i da biramo (ukoliko smo u mogućnosti) proizvode sa povratnom ambalažom, te da obratimo pažnju da li se ambalaža proizvoda koji smo odabrali može reciklirati. Ne brinite, nije ništa komplikovano, a vrlo brzo pređe u naviku, dobru naviku odgovorne kupovine. I nezaobilazan savjet, ne uzimajte plastične vrećice ukoliko to baš nije nužno, naročito one koje ne možete više puta upotrijebiti, nego sa sobom nosite ceker ili torbu gdje možete spakovati kupljene proizvode.
A kad izađemo iz prodavnice, i kad izkonzumiramo kupljeni proizvod, šta ćemo dalje sa ambalažom ili samim proizodom, ukoliko nije pojeden? Ambalaža se često može ponovo upotrijebiti, a ukoliko ne, možemo je odvojiti u namjenske kontejnere za ambalažni otpad, ukoliko ih imamo u gradu. Proizvod, a koji se ne jede ili pije, u nekom momentu nam više neće biti zanimljiv, a sigurna sam da, prije nego odlučimo da je deponija njegova sudbina, možemo nekome da ga poklonimo (namještaj, elektronski uređaji, knjige, odjeća, itd).
Za one koji se pitaju i nije im posve jasno čemu tolika frka oko otpada i šta postižemo ukoliko ga manje stvaramo, evo par kratkih odgovora.
U procesu proizvodnje se troše, a i narušavaju prirodni resursi (energija, voda, zemljište, vazduh, biljni i životinjski svijet). Neodgovorna potrošnja prirodnih resursa, utiče i na ekonomsku stabilnost. Smanjivanjem količine otpada našim odgovornijim odnosom prilikom kupovine ili upravljanjem kupljenim proizvodima i ambalažom nakon upotrebe, utičemo na smanjenje potrošnje prirodnih resursa.
Sve ono što odbacimo u kontejner za mješani otpad, završava na deponiji, a deponije ne mogu da traju vječno. Ukoliko smanjimo količinu otpada koji završava na deponiji, produžićemo i njen vijek trajanja, što znači da nećemo morati da dodatno narušavamo ili zauzimamo neku novu površinu kako bi napravili odlagalište otpada.
Spalionice otpada takođe nisu baš najbolje rješenje, iako iza njih stoji priča da se iz otpada proizvodi energija itd., što jeste istina, ali da bi se proizvodila dovoljna količina energije, potrebne su veće količine otpada. Ako se trudimo da u spalionicama otpada imamo velike količine otpada, više smo potrošili energije nego što bi je proizveli u spalionici, jer upravo proizvodnja (otpada), kao što je već rečeno u tekstu, troši energetske resurse.
Pored toga, ukoliko deponije ili spalionice nisu urađene po standardima zaštite životne sredine imamo dodatni problem zagađenja zemljišta, vode i vazduha i narušavanja zdravlja ljudi koji žive u njenoj neposrednoj blizini.
Vraćam se na početak priče sa bocom na pločniku i da zaključimo. Sve i da ne možemo proći ulicom, jer je zatrpana otpadom, moramo sagledati gdje je problem nastao, otkud sav taj otpad oko nas i ko je sve odgovoran za njegov nastanak. Ukoliko nemamo efikasno sistemsko upravljanje otpadom po principu smanji, ponovo iskoristi, razdvoji, recikliraj, problem neće biti rješen, nego će se rješavati posljedice. Cilj je smanjiti količine otpada na minimum kako bi očuvali prirodne resurse, a samim tim i materijalne. Iako se problem otpada, kao i svaki problem u društvu koji imamo, rješava sistemski i za to treba da postoji politička volja, kao i volja svih nas da utičeno na donosioce odluka, uvijek ima ono što svako od nas može da uradi ne čekajući da se nešto okruni zakonima i propisima i počne upotpunosti provoditi u praksi.
(2) Comments
Stefan
Super receno! Samo sto nisam bas siguran koliko se kod nas spaljivanje otpada koristi za proizvodnju energije.
Tatjana Suhajček Đukić
Kod nas (BiH) nema spalionica komunalnog otpada, ali postoje zagovaranja za njihovu upotrebu u svrhu upravljanja otpadom i kao jedan od razloga koji potencijalni investitori navode kao koristan jeste upravo ta moguća proizvodnja toplotne energije. Međutim, kao što sam i u tekstu navela, nije cilj spaljivati sav nastali otpad, jer to crpi više resursa, a pri tom i energije, jer se većina otpada može iskoristiti, a ne uništiti. Otpada se ne bi trebali “rješavati”, nego njime održivo upravljati. Pored toga, za rad spalionica su potrebne velike količine energije, tako da se dovodi u pitanje isplativosti te moguće energije koja može nastati iz spaljenog otpada.