Četiri stuba zbog kojih Proactive ne možete porediti s nečim što ste već vidjeli

Četiri stuba zbog kojih Proactive ne možete porediti s nečim što ste već vidjeli

Pisao sam o tome kako ne smijemo tjerati nekoga da nas primijeti i voli, a ovaj tekst završava trodnevni serijal na temu konferencije „ProactiveX“, koja je proteklog vikenda održana na Kozari. Moje impresije o konferenciji „Proactive“, kao i impresije koje vidimo u izvještajima sa ove konferencije komotno mogu djelovati kao dokaz one narodne mudrosti o tome kako svaki pripadnik romske nacionalne manjine hvali svoga konja. Mogu zvučati kao naša lijepa priča o našem životu, poput priče ljudi koji su 70-tih i 80-tih godina prošlog  stoljeća imali 20-ak godina i o tom vremenu pričaju kao o zlatnom. Ako u razgovoru sa njima zagrebete ispod nivoa šarmantne priče o muzičkoj revoluciji, romantici i prijateljstvima, shvatit ćete da su imali po dva para farmerki (bolje situirani), radili bilo šta da bi preživjeli, imali mnogo manje materijalnog nego što imaju njihova siromašna djeca, ali su imali i snove.

Govornike bolje od bilo kog govornika na našoj konferenciji možete pronaći vrlo lako. Internet nudi toliki spektar edukativnih sadržaja, govora sa konferencija i predavanja na najprestižnijim svjetskim univerzitetima, pa kao što možete naći kolumne bolje od mojih, tako možete i gledati predavanja kvalitetnija od naših predavanja. Čak vam se može posrećiti i da putem društvenih mreža ili čak i uživo kontaktirate sa Kenom Robinsonom i Dan Pinkom. Možda će vam pivo sa Mary Roach i Simonom Sinekom goditi više nego pivo sa Dobrilom Močević ili Vladimirom Stankovićem Dedom. Ali, u društvu svjetskih zvijezda ne možete živjeti jedan autentični san ljudi koji žele život dostojan čovjeka i život i rad dostojan svojih snova. Griješe, muče se i pomažu a vjerni simbol tog sna jesu i plačljivi zagrljaji i diskretno uplakana publika ovogodišnjeg „ProactiveX“; u nevjerici, u šoku, nespremna da sebi prizna da je poželjela da s nekim plače. Zbog tog sna i energije tog sna kojom sam se i ja otrovao, „Proactive“ ima da živi, bar još 30 godina o kojima je inspirativno i pronicljivo govorila majica Srđana Puhala. To je prvi i ključni stub zbog koga „Proactive“ ne možete porediti ni s čim što ste već vidjeli.

„Proactive“ nije ponudio prezentacije sa fascinantnim statističkim i svjetskim primjerima, takozvanim primjerima iz prakse. Kada ljudi kažu da im fali konkretnih primjera, to znači da inpute koje dobiju iz određene priče ne miješaju sa vlastitom znatiželjom. Na „Proactive“ nije bilo historijskih i tabloidnih statističkih primjera i bombastičnih priča o komunikacijskom egzibicionizmu. Primjer „Proactive-a“ su živi ljudi, a ne njihova mrtva iskustva. Takav koncept, u kojem zaključke donose učesnik i njegova intuicija i mašta, ili zaključaka skoro i da nema, vrši selekciju i čini nas učenikom ili mučenikom. I to je drugi stub, drugi argument u korist naše priče.

S treće strane, struktura poruka „Proactive-a“ govori o vrijednostima koje ne olakšavaju dostizanje destinacije, nego određivanje puta kojim ne idemo u stolicu izvršnog direktora „Nestle-a“ ili CEO-a kompanije „Google“, nego u put lakše i svojevoljno odabrane plovidbe u svakodnevnom komuniciranju i življenju. Vrhunske vještine računovođe su sjajne za izvor njegovih prihoda, ali mu neće mnogo pomoći u komunikaciji sa komšijom, suprugom ili trenerom njegove kćerke koja se bavi plivanjem. Nema foliranja i manipulacije, i radi se o naizgled jednostavnim stvarima: razumijevanju vlastite pozicije i vlastite slike u tuđim očima i očima društva, razumijevanju komunikacijskih kanala i specifičnih načina za ostvarivanje ciljeva. „Proactive“ uči učenju, a ne interpretaciji koja je uvijek slabija od faktora zaboravljanja i zaboravnosti.

I, konačno, svi smi na ovogodišnjoj i prošlogodišnjoj Kozari, a ne sumnjam i na prethodnih 8, malo nakrivo nasađeni. I do jednog momenta su nas ispravljali, a onda smo se grupisali u timu koji ne samo da ne misli da je to nedostatak, nego višak emocija i izraženu potrebu za življenjem snova  smatra oruđem u poslu i životu, a svoju misiju misijom nekoga ko će takvom sistemu vrijednosti dati i dušu i mišiće.

Složit ću se i da je priča zrela za novu formu, i neka oni koji su sve zakuhali sada prave korake dalje. Toliko je ljudi koje društvo guši i osuđuje za to što su nakrivo nasađeni, i bit će ih i više i više. U šu**u kosmosa u koji smo upali i Đorđe Balašević i Vojislav Žanetić i mi – ovakva priča ne smije stati – i još ću malo sačekati odgovor na moje namjerno jedino pitanje postavljeno na ovogodišnjem „Proactive“: Kako da postanem član „Proactive kluba“ koji je u osnivanju?

(1) Komentari

Ostavite odgovor