Čovjekolikom prijatelju – Sead Fetahagić (1935-2010)

Danas je u Sarajevu preminuo Sead Fetahagić, pisac i kolumnista Slobodne Bosne. Zbog njega je moje čitanje Slobodne Bosne počinjalo od poslednjih stranica, jer je tu Hronika iz malog mozga, a u njoj riječi prijatelja kojeg nikada nisam upoznala.

Jednu kolumnu zasigurno neću nikada zaboraviti, zvala se Četvrti entitet (Slobodna Bosna 2.decembar). Prijatelj Sead predložio je formiranje četvrtog entiteta, jer konstitutivni narodi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nas ostale ne gledaju nikako, nad nama provode teror, kao da mi u ovoj Bosni i Hercegovini ne postojimo i samo se oni pitaju kako će nam biti.

“A biće nam kao što je i do sada bilo – nikako, ne možemo da se maknemo s puta koji nikuda ne vodi. Pa je vrijeme došlo da se i mi nešto pitamo, a nas ima bukadar: 17 nacionalnih manjina, onih što se pišu da su Bosanci, a zabranjeno je da se tako izjašnjavaju, pa tu su onda djeca iz mješovitih brakova, kojima je teško da se opredjele između nacije oca i nacije matere, te na kraju oni što im je dozlogrdila nacija i neće nikome da se priklone. Sve u svemu, ima nas takvih najmanje frtalj, a svi su otjerani u rupu materinu.

Kao, prvo, taj četvrti entitet ne bi imao svoju teritoriju (…) Mi ćemo u tom entitetu imati samo ljude, članove, kojima je osnovni zadatak da budu ljudi. Mogu uz to da budu i učitelji, električari, pederi, cirkusanti, bibliotekari, ali po svom političkom opredjeljenju ganjaće poštene međuljudske odnose (…) Među članovima treba iskorijeniti laganje, jer ko laže taj i krade, a brate mili, puno se kradljivaca nakotilo u ovoj našoj lijepoj domovini (…)

Takođe je potrebno da od članova četvrtog entiteta, od onih koji bi bili na nekim funkcijama, budu osim poštenih i skromnih i pametni, stručni i vrijedni. A ne da nam se dešava da vode glavnu riječ oni koji ne znaju da riječi poredaju da bi bile razumljive.” Tako bi ukratko, prema mišljenju prijatelja Seada, trebalo da izgleda četvrti entitet dobrih, poštenih i vrijednih, koji su odbačeni od vođa konstitutivnih naroda.

Danas je u Sarajevu preminuo prijatelj kojem je osnovni zadatak bio da bude čovjek.

Milan Kangrga nas je učio da kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.
“Nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!”, zaključuje Kangrga.