Da li bi i zašto bi državne službe trebale koristiti internet i društvene mreže za komunikaciju sa građanima?

Kada god krenem sa razmišljanjem o tome kako bi državne institucije trebale ili mogle komunicirati danas, sjetim se slučaja od prije otprilike 6 godina. Prolazila bih centrom grada i gledala kako se na ulici prodaje hrana – salame, pavlake, sirevi, čokolade i drugi lako kvarljivi artikli. Cijene niske, a i rokovi pri kraju ili istekli. Odlučim nakon nekog vremena reagovati te pošaljem email u ministarstvo trgovine sa detaljnim opisom situacije. Nakon 2-3 mjeseca su me zvali telefonom da mi traže zemaljsku adresu kako bi mi mogli poslati odgovor na email. U odgovoru koji je stigao nekoliko dana kasnije, sa dosta protokolarnih pečata na sebi, je pisalo kako žalbu mogu uputiti inspekciji u svom gradu.

Krenem opet sa razmišljanjima o tome kako bi naše institucije mogle komunicirati sa ljudima i iskoristiti na primjer prednosti koje sa sobom nosi internet i društvene mreže, pa onda ugazim na web stranicu Mupa Ze-Do kantona i jedva zaustavim suze. Ne znam jesu li od smijeha ili tuge jer ovakva web stranica zaista izaziva pomiješane reakcije.

Tu se sjetim svih onih tvitova američke ili engleske policije koja ovu društvenu mrežu koristi na razne načine:

---

– Da obavijesti građane o važnim stvarima koje su bitne za njih

Live in #Solihull and have concerns about a child being abused? Report it to the @CEOPUK safety centre now: http://t.co/CGySrtkt2m

— Solihull Police (@SolihullPolice) July 16, 2014

---

– Da angažuje građane ukoliko im je potrebna njihova pomoć

We need your help. We want to identify this woman after a bag was stolen from another woman in Costa, Shirley http://t.co/Ux7JJJfLUs — Solihull Police (@SolihullPolice) July 23, 2014

— Seattle Police Dept. (@SeattlePD) June 5, 2014

---

– Da se našali i pokaže svoje ljudsko lice, jer policija jeste dio nas i štiti nas. Ili bi bar trebala po definiciji.

Anyone lost a huge amount of cannabis in the Chelmsley Wood area? Don’t panic, we found it. Please come to the police station to collect it. — Solihull Police (@SolihullPolice) December 7, 2012

---

– Da ukaže na probleme i apeluje na nas kako da se ponašamo

This dog was left in this car on the hottest day of the year with no water or ventilation. It has both now. #hot pic.twitter.com/HmYVIhUtwD — Sgt Richard Berns (@MPSBrownswood) July 18, 2014

Ok, znam i ja da sve to zahtijeva i vrijeme, znanje, energiju i još svašta nešto. Ali se meni ovako iz pozicije građanke i laika čini da nama od svega najviše nedostaje volje za razgovaranjem i da odatle i potiču svi problemi. Kad bi bilo volje našlo bi se nekako sve ostalo, garantovano.

Jer, realno, nije da mene baš zanima šta se sve radi u raznim ministarstvima i službama koje se nalaze na vrhu države i koje finansiramo mi, građani. Ali dosta stvari bi bilo interesantno znati i pročitati, posebno sve ono što se odnosi na život običnog čovjeka.

Isto tako je činjenica da bi mnoge državne službe mogle ostvariti veliku korist od informacija koje im mi građani možemo dati. Iz bilo kakvog dijaloga u kojem bi oni gore mogli čuti sve te informacije sa terena bi se mogla izvući neka korist za sve, uvjerena sam u to.

Samo kad bi nekog zanimalo šta mi, obični ljudi mislimo.

Kad bi nekog interesovalo šta nas muči, sa kakvim se problemima srećemo i šta želimo ili očekujemo.

Kad bi svi oni koji sjede u državnim službama zaista shvatili zašto sve te institucije uglavnom nose naziv “služba”, pa shvatali da su oni tamo zato što nas treba da služe. Doduše, kako će to shvatitit oni kad ne shvatamo ni mi koji ih kao biramo?

Da li bi i zašto bi državne službe trebale koristiti internet i društvene mreže za komunikaciju sa građanima?

Jednostavno – da, trebale bi, zato što su tu zbog građana, zato što smo ih mi tamo postavili i bar u teoriji ih mi sa svih tih pozicija možemo i skinuti.

Ali, realno, znamo svi da je prvi uslov za njihovu komunikaciju njihova želja da komuniciraju i da nas čuju. Znamo svi da oni istu nemaju, osim ono nešto kratko pred izbore. I sve dok je tako ne trebaju ni da to rade na silu, odnosno zato što je to moderno ili zato što to sad svi rade.

Ako ipak neka od tih službi poželi da radi svoj posao i da radi u interesu građana koje predstavlja i kojima služi, onda zaista ima priliku da iskoristi sve potencijale koje ovi alati nose sa sobom.

Može ako ništa drugo da na jedan neformalniji način dobije reakcije na sve ono što radi, da oslušne šta ljudi misle o njihovom poslu i da sve to iskoristi da radi bolje.

Samo treba da otvori kanale za komunikaciju i da krene. Naravno, uz prethodnu pripremu ili obuku, da bi naučili neke osnovne stvari i pravila današnje komunikacije. A sve to nije komplikovano niti teško, samo ako postoji zainteresovanost i volja.