Da li Bosna i Hercegovina stvarno štiti domaću proizvodnju?

Da li Bosna i Hercegovina stvarno štiti domaću proizvodnju?

Tekst je napisan prije nešto više od pola godine u danima kada je bilo aktuelna zabrana uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku. Kada bi se ista situacija desila i danas, reakcija bh. političara, ali i javnosti, sumnjam da bi bila drugačija. A što se situacije oko domaće proizvodnje i njene „zaštite“ tiče, tu je situacija već decenijama nepromijenjena, a uz nepostojanje politika i strategija, možemo pretpostaviti šta će se dešavati i u narednim godinama.

Raditi nešto iz inata znači da nemaš argumente, strategiju ni cilj, nego samo taj inat, a od inata se ne živi.

Neozbiljno je kad pojedini bh. zvaničnici od građana traže da bojkotuju proizvode koji dolaze iz neke specifične zemlje samo zbog toga što možda ta zemlja ima malo drugačiju politiku uvoza i / ili želi da zaštiti svoje lokalne proizvođače ili koji god to razlozi bili, argumentovani ili ne, apsolutno je nebitno. Nas ne treba da brine ta zemlja koja je uradila to što jeste, nas treba da brine naša zemlja i politika koju mi imamo. Istupi pojedinih bh. zvaničnika samo govore o tome da BiH nema nikakvu strategiju kada je zaštita domaće proizvodnje u pitanju, jer svojim građanima pod nos guraju dječije igre. Kod ovog specifičnog slučaja od prije nekoliko mjeseci sa susjednom nam Republikom Hrvatskom, s obzirom da su se svi poveli pozivom na bojkot, da li se iko pitao da li su uopšte to sve mlijeko koje se izvozi iz BiH proizvele kravice sa naših bh. pašnjaka i da li je BiH učinila sve da svaki vrijedni domaćin ima mogućnost da po pristojnoj cijeni otkupi mlijeko koje su proizvele njegove kravice i da dogodine kupi nove, zaposli još nekoga da mu pomogne u njegovom poslu, a onda možda i otvori svoju mljekaricu koja će snabdijevati mlijekom i mliječnim proizvodima lokalno stanovništvo? Da li smo sigurni da npr. svaki domaći proizvođač u prehrambenoj industriji, koristi sirovine (voće, povrće,…) proizvedeno u BiH ili koristi isti izvor sirovina kao što koristi proizvođač iz neke zemlje iz koje uvozimo gotovi proizvod, dok recimo naši poljoprivrednici moraju da bace čitav svoj prinos ili da im je isplatnije da sa njim nahrane stoku nego izađu na pijacu? Ali u BiH se ne razmišlja dugoročno i održivo, pa onda ni taj vrijedni domaćin nije ni bitan. Koji god da je društveni problem u pitanju, ovdje niko ne spominje stvarne razloge, nego se samo galami bez argumenata, a problemi su i dalje prisutni. Ono što ja kažem uvijek jeste „Naučite postavljati prava pitanja adresirane pravim osobama“.

Dalje imam pitanje za svu javnost Bosne i Hercegovine – Koliki porez na dodatu vrijednost plaćate prilikom kupovine artikla proizvedenog u BiH, a koji prilikom kupovine nekog artikla iz uvoza? Porez za sve proizvode i usluge u BiH je isti, ali vi to već znate. Mislim da niko nije ni razmišljao o zaštiti domaćeg proizvoda i na taj način, jer smanjujući porez, smanjuje se i cijena proizvoda, a ukoliko je domaći proizvod istog ili sličnog kvaliteta kao neki iz uvoza, a cijenom povoljniji, svakako da će se potrošač odlučiti za domaći proizvod, jer ima i opravdane finansijske razloge za to.

Kupujmo domaće, ali ne po svaku cijenu

Među onima sam koji zagovaraju zaštitu domaćeg proizvoda i/ili kupovinu od malih lokalnih proizvođača. Njuškam okolo i pronalazim proizvođače koji proizvode bez ili što manjom upotrebom sintetičkih preparata, što bih svima vama preporučila kada birate proizvod, jer time ne samo da podržavate lokalnu proizvodnju koja je ključna za održiv razvoj, nego mislite na svoje zdravlje i čuvate životnu sredinu. Meni je bitno da što više kupujem lokalno, ali teško da će mi iko išta prodati samo zbog toga što je nešto „domaće“ šta god to domaće bilo. Prije nekoliko godina, ne sjećam se tačno na kojoj je od lokalnih ili regionalnih TV stanica je bila emisija na temu konvencionalne i organske poljoprivredne proizvodnje. Izjava predstavnika poljoprivrednih proizvođača na kraju emisije, na pitanje voditelja: „Koji je onda Vaš savjet našim gledaocima? Kojim proizvođačima da vjeruju? je bila sljedeća: „Samo onome što sami proizvedu ili komšiji preko puta kojeg mogu da posmatraju šta radi“. Ovo potvrđuje da „domaće“ nije dovoljan razlog da bi kupili neki proizvod.

Ulazi čiko u poljoprivrednu apoteku i traži nešto protiv lisnih vaši i kesica tog nekog pesticida košta oko 0.4 KM, a količina otrova koja se nalazi u toj kesici je dovoljna za ono što mu je potrebno, ali kad je prodavač rekao cijenu, čiko je odmah rekao „Ma daj ti meni 2 kesice“. Nije problem ovaj čiko, on nije informisan, nije kriv ni prodavač koji bi trebao da ima obavezu da ga informiše, kriv je sistem koji opravdava takve pojave. Nisam sigurna da li postoji sistem kontrole u korištenju sintetičkih preparata u proizvodnji kod malih proizvođača, a onaj sistem vrijednosti koji bi trebao da ima svako od nas je negdje davno izlapio. Dok se nisam malo počela baviti povrtlarstvom, nisam mnoge stvari ni znala, ni o povrtlarskim kulturama ni o bolestima koje ih napadaju. Sezona 2014. je bila izrazito vlažna i pojava gljivičnih oboljenja je bila česta. Gotovo sav paradajz uzgajan na kontinentu je stradao od vrlo raširene i agresivne, svakog poljoprivrednika noćne more, plamenjače. Nebitno da li je uzgoj bio na otvorenom ili zatvorenom, vrlo teško ju je bilo kontrolisati. Imam informaciju (a ne moramo je uzimati kao relevantnu, jer nisam sopstvenim očima vidjela šta neki poljoprivrednici rade, kao i to da nisam imala priliku vidjeti bilo kakav dokument koji je u zabranu stavio izlazak spornog proizvoda na tržište) da su domaćini, vrlo cijenjeni bosanskohercegovački proizvođači paradajza, navodno domaćeg paradajza, svaki dan koristili sintetičke preparate za suzbijanje plamenjače kako bi što duže održali paradajz. Ovakvo ponašanje ima višestruke posljedice, jer pored toga što ima negativne zdravstvene efekte, nepovoljno utiče na životnu sredinu.  Meni prošle godine nije bila potrebna ova informacija da bih rekla sebi da ne želim da kupujem domaći paradajz, jednostavno sam znala da je većina preživjelog paradajza na policama istretirana van dozvoljenih granica. U našem sistemu kontrole, koji ne kažem da ne postoji, svakako da postoji, sumnjam da ima logičnog razmišljanja u pravcu „Ove godine zbog ogromne količine vlage su prisutna gljivična oboljenja, hajde malo da iskontrolišemo proizvode na prisustvo fungicida, možda su nam domaćini ove godine malo pretjerali“ ili možda da djelujemo preventivno „Kako da pomognemo našim poljoprivrednicima u uslovima elementarne nepogode“.

Izrazito kišno vrijeme prije 2 godine i izrazito sušno razdoblje prošlog ljeta su posljedice klimatskih promjena. O klimatskim promjenama u BiH gotovo da se i ne priča (više o tome možete naći i u tekstu koji sam pisala ranije https://prime.ba/zivjeti-sa-klimatskim-promjenama/), a kamoli da imamo strategije prilagođavanja klimatskim promjenama, pa tako i u poljoprivrednoj proizvodnji. Nakon poplava 2014. godine, poljoprivrednim proizvođačima se savjetovalo da „zaštite“ biljke fungicidima (ne čuh nigdje u tim izjavama ‘uz poštovanje karence’), a kako su se uslovi vlažnog vremena nastavili, a gljivična oboljenja su bila sveprisutna, ostaje nam na pretpostavci koliko su se ova sredstva koristila. Da li je postojao sistem kontrole u korištenju ovih preparata, nisam imala priliku vidjeti zvanične dokumente o tome. Sigurno ste već čuli kad pojedini, zapravo većina, poljoprivrednika kaže „Ovo uzgajam za kuću, a ovo za prodaju“.

domacaproizvodnja2

Sve što je uvozno je loše

Sa ovom, vrlo čestom konstatacijom, izvedenom iz nekog subjektivnog stava pojedinaca, često ćete se susresti kada se dotakne tema uvozne robe, naročito kad je jeftinija od nekog domaćeg proizvoda. Lično, sa ovom izjavom se ne slažem, jer je generalizovana. To što je možda neka roba jeftinija, odnosno povoljnija, ne mora značiti da je lošija kvalitetom, ali isto tako ne znači da je jeftina samo zbog toga što je korištena jeftina radna snaga (iako sumnjam da ovaj etički momenat brine većinu bh. potrošača prilikom kupovine nekog proizvoda). Kao primjer volim da uzimam poljoprivredne proizvode, jer ova grana privrede kod nas vrlo loše stoji, a veliki je potencijal koji, i ako je iskorišten, to se često radi na neodrživ način. Npr. u nekim voćnjacima u inostranstvu mašine rade i berbu, što je dosta povoljnije i brže od plaćanja ljudi za isti taj posao, pa je logično da će ta voćka, iako je putovala iz neke druge zemlje, na našim pijacama biti sa manjom cijenom, nego neka voćkica iz voćnjaka u BiH, a kvalitetom mogu biti iste. Na početku sam govorila o sistemskim mehanizmima koji će i tu domaću voćku ili bilo koji drugi poljoprivredni proizvod učiniti cjenovno konkurentijim i uopšte konkurentnijim na domaćem tržištu.

Potrošači

Onda smo tu i mi kao potrošači, oni koji kao zaziru od uvoznog i kupuju samo domaće. Prosječnom bh. potrošaču je bitno da je proizvod jeftin, rijetko se koristi izraz povoljan, nego isključivo jeftin, odnosno onaj sa najnižom cijenom. Sistem provjere kvaliteta, izrabljivanje radnika, narušavanje životne sredine i dječiji rad, na žalost, našeg prosječnog potrošača i ne zanima mnogo, odnosno za to i ne pita. Sve i da su svi ti jeftini proizvodi nekim slučajem domaći proizvodi, opet se kupuju zbog toga što su jeftini, a ne zbog toga što su proizvedeni u BiH čime se štiti domaća privreda i obezbjeđuju nova radna mjesta, puni se javni budžet koji će omogućiti bolje socijalne programe i tako dalje.

Daću vam još jedan primjer potpune suludosti kada je u pitanju npr. klasiranje cikle i mrkve, jer sam se ovim susrela, a to stanje na tržištu su odredili potrošači prema svojim zahtjevima koje imaju od specifičnog proizvoda. Ovo klasiranje se ne odnosi na kvalitet, kao što bi svi mi pomislili kad vam neko kaže, imate ciklu prve klase i imate ciklu druge klase, da je ova druge klase lošijeg kvaliteta. Cikla druge klase je prečnika većeg od 9 cm i zbog toga je tako klasirana i jeftinija je od cikle prve klase čiji je prečnik manji od 9 cm, pa ako domaćinu kojim slučajem cikle malo prerastu, bez obzira što su istog kvaliteta, na tržištu im cijena pada za pola. Dalje, mrkva se klasira po izgledu, ona što se malo iskrivila je druge klase i za pola je jeftinija od ove što je ravna ili kako da joj već opišem izgled. Govorimo o Bosni i Hercegovini u kojoj više od polovine njenih građana žive na ivici siromaštva i o krivoj mrkvi koju je teško čistiti i malo većoj cikli koju je teže skuhati i zbog toga se teže prodaju i proizvođač mora da im obara cijenu.

Ne samo da je izostala suština problema, nego se ne poštuje ni forma, s obzirom da ne postoji sistem koji bi zaštitio domaću proizvodnju i obezbijedio kontrolu kvaliteta, ali to je generalno stanje u našem društvu koje se samo preslikava na specifične segmente, situacije i pojave.

Ostavite odgovor