Djela, ne riječi!

Djela, ne riječi!

Način na koji kompanije i organizacije reaguju u kriznim situacijama poput prirodnih katastrofa mnogo više govori o njima i tome za šta se zaista zalažu nego bilo koja zvanično napisana izjava o njihovoj misiji i društveno odgovornom poslovanju. Djelovanje u tim iznenadnim situacijama ogledalo je njihove prilagodljivosti, etičnosti, iskrenosti i autentičnosti. A to su, vjerujem neke od baznih vrijednosti na kojima treba počivati postojanje i djelovanje svake organizacije i kompanije.

No ipak, veliki broj  kompanija se tek prisjeti svoje društvene odgovornosti kada se desi velika prirodna katastrofa. Tako spoznajom da se svi uključuju i sami oni se odluče priključiti. Nema ništa loše u tome priključiti se ostalima. Naprotiv, dobri primjeri se trebaju slijediti, no problem (za njih) nastaje kada uđu u to s razmišljanjem: „hajde da ja izvučem korist iz toga, pojavim se u medijima i možda prodam više svojih proizvoda“.

Postavlja se pitanje da li kompanije zaista njeguju kulturu društveno odgovornog poslovanja ili rade to da bi oni nešto dobili iz toga?

Činjenica je da će javnost prepoznati prije ili kasnije ako ste samo oportunist u kriznoj situaciji. Imidž sigurno ne možete izgraditi jednim „dobrim djelom“, ali ga itekako možete još dodatno narušiti ukoliko je to „dobro djelo“ bilo učinjeno reda radi. Društveno odgovorno poslovanje nije samo tačka/aktivnost na „to do“ listi. To je način razmišljanja duboko usađen u korporativnu kulturu ili tzv. „životni stil“ organizacije/kompanije.

Imidž se gradi godinama. Uspostavljanje odnosa sa različitim javnostima se također gradi godinama kao i bilo koji drugi kvalitetan odnos u svakodnevnom životu nas pojedinaca.

Zbog čega ste vi posljednji put učinili neko „dobro djelo“?

Ostavite odgovor