Efekti investiranja u prisustvo kompanije na društvenim mrežama

Efekti investiranja u prisustvo kompanije na društvenim mrežama

Uz jutrošnju jutarnju fiskulturu čitanja tekstova američkih stručnjaka za odnose s javnošću, naletih na sjajan vic: „Danas sam ostvario nekoliko sjajnih kontakata“, kaže jedan uposlenik iz odjela prodaje, a drugi mu odgovara: „Ni ja nisam ništa prodao“.

To je dobar uvod u dilemu o prisustvu bh. kompanija na društvenim mrežama, i uvod u teške teme: ima li efekta prisustva kompanija na društvenim mrežama, koji je povrat na jednu takvu investiciju (ROI) i koja je šteta eventualnog apstiniranja od avanture društvenomrežnog egzibicionizma.

Nema dileme da su bosanski minderi i prozori bili ubjedljivo najljepši u vrijeme kada su momci dolazili pod prozore. Čipkaste zavjese, zavodljivi drveni prozori, diskretne ljubičice sa slika i iz uspomena, prameni kose i pletenice koje sa pristojne udaljenosti predstavljaju i – udaju mladu. Tih prozora neće biti više nikada; ciljna grupa mladih djevojaka je preseljena u zatamnjene diskoteke i klubove, a stolarija se pretvorila u druge argumente odabira: broj komora koje hermetički zatvaraju prostoriju, kvalitet i postojanost alu i PVC konstrukcija, pokretljivost i izdržljivost mehanizama za provjetravanje i druge besmislice.

Ne vjerujem da su naši preci znali za termin povrata na investiciju, ali kažu da su stolari koji su pravili kolijevke na svakih 6 prodanih – „morali“ da jednu poklone. To je bilo dobro za njihovu nafaku i to se moralo raditi i mora biti da ima priča o nesreći i propasti onih koji nisu radili po tom običaju.

Od prisustva na društvenim mrežama, pokazuju istraživanja američkih agencija i stručnjaka, nema značajnog efekta na prodaju. Vispreno zaključuju da će se ljudi radije penjati na Mont Everest nego klikati na reklame na Facebooku, ali i da ovisnost o društvenim mrežama izaziva sve više ličnih, porodičnih, pa i korporativnih problema. Istovremeno, nedvosmisleno upozoravaju da prisustvo na društvenim mrežama više nije pitanje dileme „da li biti ili ne biti tamo“, nego dileme kako prisustvo na društvenim mrežama uskladiti sa strateškim, pa i svakodnevnim poslovanjem.

Neprevaziđena istraživanja harvardskih budućih menadžera i lidera pokazuju da je vrlo značajan kontakt vizualnog identiteta kompanije sa korisnicima posredstvom društvenih mreža, ali i da kontakti na društvenim mrežama postaju dominantni u odnosu na e-mail komunikaciju. Istovremeno, „povrat na investiciju“ u društvene mreže može biti vrlo negativan i nezahvalan, ukoliko nije usklađen sa strateškim pristupom kompanije, prilagođen ciljnim grupama, ukoliko ne odražava ciljanu sliku kompanije i ukoliko ne podiže unutarnju produktivnost i fokus.

Prelistavanje mog ličnog iskustva sa društvenim mrežama i kompanijama koje pratim dovodi do zaključka da je u Bosni i Hercegovini tek nekoliko primjera koji zadovoljavaju tako visoke standarde.

Harvardovci oko jednog argumenta nemaju dilemu: prisustvo na društvenim mrežama nije investicija u prodaju, i ne mjeri se ni like-ovima ni share-ovima, nego investicija u rast kompanije. Upravo je rast najmisteriozniji, najsloženiji i najopasniji proces u razvoju bilo koje organizacije, a u vrijeme u kojem ne gledamo ni jedan od 200 TV kanala, u kojem ne čitamo ni jednu od preostalih novina koje tableti i pametni telefoni nisu ugasili – razvoj mreže društvnomrežnih prijatelja je nedvosmisleno jedini prosperitetni izbor i jedina investicija u budućnost.

Prozori društvenih mreža kompanija i organizacija mogu slijediti i priču starih diskretnih prozora za ašikovanje, bez pretencioznih elemanta turbo-folk kulture, bez obaveze da se nešto zaista desi, i sa saznanjem da su vještine komuniciranja pobjeđivale i onda kada je pisana pjesma Mostarski dućani, samo se mijenjaju načini i modeli komunikacija. A prilagođavanje je obavezno.

Uostalom, lijepa Fata je Muju bazardžana tražila po mostarskoj čaršiji pa je sve završilo u magazi. Danas bi ga sigurno prvo potražila na društvenim mrežama!

Ostavite odgovor