Kad prehrambene navike postanu globalni problem

Prošle sedmice sam pisala o marketinškim prevarama u prehrambenoj industriji, ne ulazeći mnogo u druga pitanja kada je naša prehrana u pitanju ili kvalitet hrane koju jedemo, jer tema o tome ima dosta. Ovaj tekst se osvrće na opšti problem u prehrani danas i na koji način proizvodnja hrane utiče na ozbiljne, a slobodno ću reći i vrlo sramotne probleme sa kojima se svijet suočava.

Prehrambene navike koje danas imamo su vrlo loše kao i uopšteni koncept promatranja ishrane, te sa sobom nose velike društvene posljedice. Individualne prehrambene navike koje je neko odabrao zbog svog „zdravlja“ ili etičkih, religioznih ili nekih drugih uvjerenja su lična stvar. Ali prejedanje, masovna pojava gojaznosti, „navlačenje“ i priprema hrane koju nećemo i ne možemo konzumirati, te sve veća konzumacija rafinirane hrane NISU lična stvar!

Prema podacima svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 1,4 milijarde odraslih ljudi u svijetu pati od gojaznosti, a više od 40 miliona djece do 5 godine starosti je gojazno. S druge strane, prema podacima Svjetskog zdravstvenog programa, 870 miliona ljudi u svijetu pati od neuhranjenosti, od koje više od 7 miliona djece starosti do 5 godina umre svake godine!

Iz ovih podataka možemo da vidimo da u svijetu imamo više gojaznih nego gladnih, ali i jedno i drugo su veliki društveni problemi i vrlo povezani. Glad je specifičan problem, jer je pravi uzrok gladi problem političkih neuspjeha, a ne oskudica u hrani. Hrane ima (proizvodi se) dovoljno, odnosno može da je bude dovoljno, da bi se prehranilo i više ljudi nego što nas je trenutno na Zemlji!

Danas se proizvodi 1,5 puta više hrane koja je potrebna da bi se prehranili svi ljudi koji trenutno žive na Planeti, što je hrane za oko 10 milijardi ljudi! Skorašnje istraživanje Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) pokazuje da se oko 1/3 hrane koja se proizvede u svijetu „izgubi“ u lancu proizvodnje ili potrošnje, odnosno, ili nikad ne dođe do krajnjeg potrošača ili se jednostavno odbaci kao neiskorištena od strane potrošača.

Međutim, velika količina hrane (više od 50%) koja se proizvede zapravo odlazi na prehranu stoke ili na proizvodnju biodizela, prilikom čega se uzgajaju monokulture čime se iscrpljuje zemljište i troše velike količine umjetnih đubriva i pesticida. Za primjer, u Americi se godišnje potroši oko 76 000 tona pesticida i oko 8 miliona tona đubriva svake godine za žitarice (kukuruz, soja, …) koje se uzgajaju za ishranu stoke. Pored toga, ovaj uzgoj zahtijeva i velike količine vode – za proizvodnju jednog omanjeg odreska, potrebno je oko 7000 litara vode, zavrtilo bi mi se u glavi da počnem množiti ovu brojsku sa bilionima krda stoke. Dodatna opterećenja na životnu sredinu su zagađenje vode, velika potrošnja energije, emisija stakleničkih gasova, gubljenje prirodnih ekosistema, deforastacija, itd.

Obradive površine na kojima se uzgajaju monokulture se sa pravom mogu nazvati „ekološke pustinje“, a ne nešto što nas „hrani“.

A mi smo konzumenti svega ovoga! Ova proizvodnja postoji, jer je MI zahtijevamo, hoćemo da jedemo salamice, burgere, paštetice i sličnu „nazovimo hranu“, jer smo zaboravili da jedemo hranu ili smo previše lijeni za to?

Danas je gojaznost takođe povezana sa siromaštvom, jer su ljudi, zbog lošeg ekonomskog statusa prinuđeni da jedu jeftinu rafiniranu hranu punu šećera, trans masti i soli, s obzirom da svježa, a tek organski uzgojena hrana nije dostupna svakom kućnom budžetu. Međutim, pojedinci su prehranu punu kalorija, a sa malo nutritivnih vrijednosti („fast / junk food“) sami odabrali, kao i što su odabrali da im je zadnjica zakucana za stolicu. Takođe, ako u dvorištu ima mjesta za pecanu ili roštilj aparaturu, zašto ne bi bilo mjesta i za koju gredicu domaćeg svježeg povrća?

Ali loše navike koje su pojedinci sami sebi stvorili, kako sam rekla na početku, nisu lični problem tih pojedinaca, nego problem koji opterećuje čitavo društvo. Pored toga što je gojaznost sama po sebi zdravstveni problem, uzrokuje i dodatne zdravstvene probleme što za sobom vuče i ekonomske i socijalne posljedice. Pristup prehrani bi trebao da se mijenja na ličnom nivou,  već juče! Dok se ne mijenjamo kao pojedinci, malo šta da će se globalno moći mijenjati, jer politička volja za promjenom postoji ukoliko je mi iniciramo.

Danas se po glavi stanovnika konzumira, odnosno proizvede, mnogo više hrane nego što je to bilo prije nekoliko decenija, a fizičke aktivnosti su se smanjile. Recimo, konzumacija mesa se, po glavi stanovnika, u zadnjih pola vijeka udvostručila.

I kod nas (u BiH) se baca dosta hrane, s obzirom na to da važimo za siromašnu zemlju. Hrane se baci, kako ona što se ne proda na pijacama ili prodavnicama, tako i ona iz naših frižidera, ostava, te šerpica i tanjira nakon jela, ali nekih, pa i nezvaničnih podataka za ovo i nema. A malo bi bilo i sramota pričati otvoreno o ovome, s obzirom na socio-ekonomske prilike koje vladaju kod nas. Uostalom, testirajte sami (ostaci peciva; „ne znam kad sam otvorio/la“; „ne mogu više jesti iako sam natrpao/la tanjir“; i slične situacije).

Ono što svako od nas može, jeste da preuzme inicijativu upravljajući onim nad čim ima punu kontrolu – svojim domaćinstvom:

–          kupujmo razumno, onoliko koliko nam je zaista potrebno za nekoliko dana

–          smanjite unos količine mesa (prvenstveno mislim na meso dobijeno sa velikih farmi, te mesne prerađevine)

–          kad kupujete, birajte svježu hranu i onu koja je proizvedena u lokalnoj sredini, čime podržavate jačanje malih poljoprivrednih gazdinstava. Raspitajte se da li ima nekih „domaćina“ od kojih uvijek u toku sedmice možete nabaviti njegove proizvode (povrće, mliječne proizvode, brašno, jaja, meso,…) koji su što prirodnije uzgojeni, a prednost uvijek davajte organski uzgojenoj hrani

–          ako ste pripremili hrane više nego što mislite da ćete moći pojesti, ostatke obroka zamrznite i iskoristite nekom drugom prilikom

–          ukoliko ste u prilici, uzgojite hranu za svoje potrebe, onoliko koliko i čega možete

Prije dvije godine sam, umorna od kupovine hrane za koju ne znam koliko i čim je istetirana, počela da uzgajam neke povrtlarske kulture. Ono što mogu reći poučena svojim iskustvom, jeste da je uzgajanje povrća i rad sa zemljom i biljkama ono što ima brojne prednosti. Ponosni ste što ste uzgojili zdravu hranu za sebe i svoju porodicu, a odlazak u baštu ne smatrate nikakvih napornim radom, nego rehabilitacijom i meditacijom a i stalno ste na svježem vazduhu. Djecu učite da cijene biološku raznolikost, a i stiču određene pozitivne radne navike. Moj vrt nije nešto veliki, a kako sam i vikend vrtlarka, ne smijem si zadati nešto što ne mogu ispoštovati, jer nikad ne znaš šta ćeš zateći kad drugi put dođeš.

Htjela sam da podijelim ovo iskustvo, kako bi imali predstavu o tome kako na malom prostoru možete da uzgojite dovoljno hrane.  Npr., 1 gredica od oko 6m² za četvoročlanu porodicu otprilike donese luka koji možete koristiti skoro tokom čitave godine, a na isto toliko prostora ćete moći dobiti i mrkve, tikvice i kelerabe ili bilo koje druge kulture. Ovo su sve horizontalne gredice (one klasične na koje smo navikli), dok kod vertikalnog uzgoja povrća možete još više da uzgojite hrane i na još manjem prostoru. Recimo, da sam tikvice koje su mi bile na horizontalnoj gredici i zauzimale površinu od oko 5 – 6m² postavila na neku potporu tako da se razvijaju u visinu, na istoj toj gredici bih mogla uzgojiti još nešto, itd. Ovo znači da čak i na 30ak m² možete da uzgojite nekog željenog povrća koje vaša porodica može da konzumira tokom čitave godine.

Imajmo na umu da, ukoliko bacamo hranu, to znači da bacamo sve ono što je uloženo u njenu proizvodnju kao i transport do nas. Prema podacima UN Programa za zaštitu životne sredine (UNEP), za proizvodnju hrane danas se u svijetu koristi oko 25% zemljišta, 70% vode, uništi se 80% šume i proizvodnja hrane je odgovorna za 30%  emisije stakleničkih gasova!