Kada kažete: imam problem, vi zapravo mislite: imam komunikacijski problem

U gimnazijama u BiH još nemamo zaseban predmet koji bi se posvetio polju komunikacija. Učimo matematiku, fiziku, hemiju, bosanski jezik i književnost, srpski jezik i književnost, hrvatski jezik i književnost, latinski jezik, možda malo historiju/istoriju ili povijest, možda malo geografiju ili zemljopis. Imamo i vjeronauku, i muzičku i likovnu kulturu, a i tjelesni i zdravstveni odgoj. Ponajviše matematiku. Idemo na instrukcije i napinjemo se da prođemo kroz nešto što nas u bar 80, ili neka bude 60 posto slučajeva ne uči ničemu drugom nego trpljenju. Tako je i sa drugim srednjim školama. I tamo komunikacije učimo usput pa to sve ispadne nešto kao stvar karaktera. Neko ima dug a neko kratak jezik, neko zna a neko ne zna ispričati vic.  U mojoj generaciji od 120-ak gimnazijalaca, niko nije upisao matematiku. 20-ak njih je završilo tehničke fakultete pa mogu reći da ih je srednjoškolsko bdijenje nad Veneovom zbirkom nešto i poguralo.

Nedavno sam bio na proslavi 10.godišnjice mature, i svi smo pomalo ostarili i svi smo krenuli da grizemo ozbiljni život. Greške sa godinama postaju sve skuplje i sve neizbježnije.

Svi smo u nekim problemima. Neki sa porodicama, neki sa poslodavcima, neki sa ludim komšijama, neki sa muževima i suprugama a neki sa bivšim muževima i suprugama. Mnogo problema. U muzičkom rokenrol uvodu smo tako razmijenili gadosti, žalili se, dok se muzika nije ubalkanila i dok nismo pali u sevdah. Budim se često po noći, Lijepa žena biješe Vera, Nisam te se nagledao, Na prijestolu sjedi sultan. Tako smo nakratko zaboravili probleme.

Nekada su nas mučili matematički problemi, problemi „teške“ profesorice biologije i problemi pismene zadaće na nepročitanu lektiru. Danas nas muči sijaset problema. Kako ih definisati? Kako ih uokviriti? Šta ih povezuje? Šta je zajedničko za svaki od tih problema, svakog od gimnazijalaca moje generacije i bilo koje druge generacije?

Novi, teški, mistični problemi sa kojima se suočavamo nisu ništa drugo nego problemi međuljudskih odnosa. Naše su uloge ozbiljnije, obaveze sadržajnije i kompleksnije, odnosi sve složeniji i teži i niko do kraja ne može da odgovori tim izazovima. Izbori više nisu crni i bijeli, koloritni su, zahtijevaju svakodnevnu pažnju i energiju, a greške su oprostive, ali ne i zaboravljive.

Formula za pravljenje savršenih međuljudskih odnosa ne postoji. Postoje sastojci čije izostavljanje probleme usložnjava a život zagorčava. To su:

–          vrijeme posvećeno bitnim odnosima.

–          energija uložena u razumijevanje očekivanja i potreba ljudi koji nas okružuju

–          komunikacijski okvir koji tačke različitih potreba i zahtjeva neće praviti i tačkama sukoba

I vrijeme o kojem govorim, i energija o kojoj govorim ne ispunjavaju svoju svrhu ako nisu dobro iskomunicirani. Čak i ako vas rođak rahmetli pokojne tetke tuži zbog neke njive pa se ganjate sjekirama, to nije nešto što bi nekome drugome bilo problem. Nekome ko je bolje komunicirao.

Ako vam je šef na poslu naporan, ako vam je najbolji prijatelj „malo izlapio“, ako vas prvi rođak guši a drugi kolje preko vrata – to zapravo više govori o vama nego o njima. Nešto pogrešno komunicirate. Izuzmemo li zdravstvene probleme, svi drugi problemi su zapravo problemi odnosa. A problemi odnosa su problemi komunikacije. I za to ne možemo ni platiti štelu ni prepisati na kontrolnom ispitu.

Za početak, kad god zaustite da kažete „Imam problem“, recite: „Imam komunikacijski problem“.

I mislite o tome kako ste komunicirali (do) danas. Ili od danas?