Kako sam u jednoj rečenici Dine Šarana prepoznala suštinu biznisa?

Kako sam u jednoj rečenici Dine Šarana prepoznala suštinu biznisa?

Tokom sedmice, radeći svoj posao, najčešće naletim na puno preporuka mojih prijatelja za tekstove i razna videa. Obično ono što mi se učini zanimljivim spremim u Pocket i onda vikendom lagano pregledam. Tako sam u subotu konačno našla vrijeme da pogledam Al Jazeerinu emisiju Ritam Balkana u kojoj su bili gosti Dino Šaran (Letu Štuke) i Mario Knezović (Zoster). Obojicu volim zbog njiihove muzike. U Dininim pjesmama na svako slušanje pronalazim novi smisao i čini mi se da sam konačno našla pjesme koje neću „izlizati“ zbog prekomjerne upotrebe. A Zoster je za sva raspoloženja, čak i moj mačak zna šta slijedi nakon puštanja njihovih pjesama – pojačavanje na najjače i skakanje do zadnjih atoma snage. On valjda misli da je to neka igra i pokušava da me tokom skakanja ulovi za nogu, a ne buni se pretjerano ni kad ga tokom laganijih numera iskoristim kao partnera za ples.

Ipak, jedna stvar o kojoj je pričao Dino Šaran u emisiji mi se posebno urezala u pamćenje i izvrtila sam je u sebi nekoliko puta, te prepričala svima koje sam srela uživo u ova dva dana,a radi se o publici koju ima bend Letu Štuke. Rekao je da Letu Štuke imaju status nekakvog kultnog benda i da nemaju uopšte veliku publiku. Ali to je otprilike nešto sa čim je on zadovoljan jer:

Više voli da ima 300 njih koji će voljeti njihove pjesme i znati sve tekstove napamet, nego 30.000 njih koji će ih slušati površno i sutra ih zamijeniti bilo kojom grupom koja se pojavi.

Pojasnio je to Dino i na primjeru koncerata. Danas živimo takvim životima da su se koncerti pretvorili u evente na kojima se ljudi sreću i druže, pričaju o svemu i svačemu, piju svoja pića, grickaju grickalice i usput slušaju bend koji svira na bini. Najčešće im je svejedno ili potpuno nebitno šta i ko svira jer i nisu tu zbog njih, nego zbog druženja. Dino ne voli takve koncerte i takvu publiku. On je za one koncerte u malim klubovima ili malim dvoranama u koje će ljudi doći da slušaju Letu Štuke, pjevajući uz njih svaku pjesmu i popivši piće samo kad im se grlo osuši od pjevanja.

Imala sam srećom priliku biti na jednom takvom njihovom koncertu u Zenici pa znam kako je to dobro. Jeste nas bilo malo, ali mi je to stvarno bio jedan od najboljih koncerata, a oni su svirali kao da je pred njima 30.000 ljudi.

Vrtim sve ovo u glavi od subote i mislim o tome kako je Dino izrekao samu suštinu biznisa. Kojim god poslom da se bavite, najvrijedniji su vam oni kupci koji vas vole i koji vas ne bi mijenjali ni po koju cijenu. To su oni koji će vas stalno pratiti, kupovati nove proizvode bez razmišljanja čim se pojave, oni koji će vas braniti kad god neko pokuša reći nešto protiv vas. Oni vas neće ostaviti zbog manje cijene, novih trendova, popularnosti nečeg drugog…

Oni će vas napustiti samo ako ih razočarate – ako uradite nešto što nije u skladu sa svim onim što ste do tada radili, nudili, govorili. Ostaviće vas kad ih iznevjerite, kad izgube povjerenje u vas. I ako se to desi, vrlo teško ćete to povjerenje vratiti.

Meni se čini da bi takvi ljudi trebali biti cilj svakog ko se bavi nekim poslom – bilo da su u pitanju umjetnici koji žive od publike ili firme koje prodaju neke proizvode. Činjenica je da je do njih veoma teško doći, pa je time njihov značaj samo veći.

Imate li vi takve kupce? A možda je bolje pitanje – ima li neko koga vi tako volite – neki brend ili neki umjetnik? I ako imate – znate li čime vas je osvojio i zašto ga volite?

Ostavite odgovor