Koliko je danas zaista važan Content Marketing?

Od kako sam pročitala tekst Content Shock: Why content marketing is not a sustainable strategy Marka Schaefera ne prestajem misliti o njemu. Pročitala sam ga nekoliko puta, tačnije svakih nekoliko dana mu se vraćam a to dovoljno govori koliko razmišljam o njemu. Pročitala sam i osvrte drugih blogera na njegov tekst i dosta komentara na sve to. I evo, nakon svega ja i dalje nemam neki svoj stav. Tačnije, još uvijek ne znam da li se sa Markom slažem ili možda mislim baš suprotno od njega.

Da li je Content Marketing na neki način mrtav, odnosno izgubio na značaju?

Slažem se sa tezom da smo došli u fazu u kojoj je ponuda sadržaja na internetu daleko premašila potražnju. I sama se sjećam mojih početaka pisanja bloga i konkretnijeg bavljenja internetom, odnosno perioda u kojem sam internet osim za zabavu počela koristiti i za posao. Zaista je bilo mnogo manje blogova, Facebook se tek “izlegao” i nije vam trebalo mnogo truda ni vremena da privučete pažnju svojim sadržajem, ma kakav da je bio.

Mark u tekstu navodi primjer kako je nekad on tražio sadržaj po internetu i oduševljavao se kad bi na primjer otvorio neku fotografiju, a za to je trebalo i nekoliko minuta. Dok sam to čitala u glavi sam čula poznati zvuk konektovanja na Dial-up i skoro osjetila sreću koju je svaki put on proizvodio kad god je konekcija bila uspješna. Da vam pišem o tome kako sam bila oduševljena kad sam prvi put davne ’96. otvorila Internet (da, to smo tako tada zvali) i pronašla na jednom mjestu bazu tekstova pjesama Balaševića. Ne, nisam od onih koji vene režu na njegove pjesme nego sam išla logikom – ako je neko zapisao sve njegove pjesme na jednom mjestu onda na tom internetu stvarno ima sve!

Danas ne tražimo sadržaj mi, nego on nas. Situacija se u suštini okrenula. Odnosno, ako ćemo iskreno, ja sam čak u fazi kada se moje korištenje interneta pretvorilo u odvajanje sadržaja koji me ne zanima od onog koji želim da vidim. Zadnjih mjeseci kad upalim računar imam osjećaj da sam upala na Times Square i da ništa ne vidim od reklama. Već odavno me muči osjećaj da ništa oko sebe nećemo vidjeti od reklama jer su svuda oko nas, a sad se to isto dešava i na internetu, koji je na neki način nekad predstavljao oazu u kojoj sam mogla odmoriti od svega.

Mark je pravio računicu o tome koliko košta na primjer njegov post na blogu danas u odnosu na one ranije. On ih piše zbog biznisa kojim se bavi i ranije mu je trebalo mnogo manje vremena da bi napravio kvalitetan sadržaj, odnosno napisao kvalitetan blog post i privukao čitaoce na svoj blog. Danas mu uz svu konkurenciju i ogromnu ponudu sadržaja na internetu treba znatno više vremena da bi napisao kvalitetan tekst. A kako je vrijeme novac onda i taj tekst više košta. Nije ovo ona floskula “vrijeme je novac”, nego je on preračunao svoju satnicu i dobio tačnu cijenu. Tako ćemo i mi nekad kad po razvoju dostignemo Ameriku, naravno.

Uglavnom, ja već odavno razmišljam o tome u kojem pravcu će se sve ovo razvijati, odnosno koja je to sljedeća faza interneta. Pošto sam lično prošla kroz sve faze to me zanima i lično, jer mi je već ovo sad što imamo teško za podnijeti. Sve češće gledam da se isključim iz svega i postao mi je obavezan ritual da par sati dnevno budem totalno offline da bih odmorila mozak, a kad zamišljam odmor zamišljam ga bez internet konekcije. I to govorim ja kojoj je internet posao i koja i svoju budućnost vidi potpuno vezanu za njega. Samo ne znam kako, možda uz pomoć brdo filtera, sa pristupom samo onim sadržajima koji me zanimaju i uz neku totalnu blokadu svega onog što me nikako ne zanima?

Ako ćemo iskreno, kad pogledam Twitter i svoje filtere u njemu već sam na korak od toga. A kad maštam o tome šta bi na primjer Facebook mogao uraditi a da mene oduševi onda mi takođe takvi filteri padnu na pamet. Jer zaista, to mi je suština svega – u ovom moru sadržaja onemogućiti sve ono što me ne zanima da dopre do mene, da bi ostalo prostora za stvari koje me interesuju.

Drugo bitno pitanje koje se nameće u svemu ovome jeste – da li novac može nadomjestiti kvalitetan sadržaj? Ako pogledamo trenutnu situaciju čini se da je bitka veoma neizvjesna. Parama možete platiti kvalitetne oglase na internetu i tako doći do čitalaca – posjetilaca – fanova – kupaca čak i ako nemate baš tako kvalitetan sadržaj. Evo konkretno Facebook – parama možete reklamirati svoje stranice i privući fanove, izreklamirati svoje proizvode, tekstove na portalima i blogovima… Možete platiti i Google oglase. Pare vam zaista omogućavaju dosta toga.

Ali znate kako ja to gledam? Znate onu pjesmu Zabranjenog pušenja koja kaže “Al’ upamti frajeru da ti pare ne mogu kupit’ raju iskrenu!” Ista stvar je i sa internetom. Možete vi parama na svoju fan stranicu dovesti koliko god hoćete fanova – oni će među svojom rajom dijeliti vaš sadržaj samo i isključivo ako im se sviđa. Da, dijeliće i ako ih nagrađujete za to, znam. Ali mi ljudi još uvijek imamo jednu fenomenalnu sposobnost – još uvijek skoro nepogrešivo prepoznajemo kad neko radi nešto iz interesa a kada je iskren.

Iskrenost nema cijenu. Ne može se kupiti niti platiti. I to je, kako ja vidim, jedina stvar koja će nas održati, da ne kažem spasiti. A najveća prednost interneta je još uvijek ta što omogućava vrlo brzo otkrivanje istine. Niko vas na internetu ne može dugo lagati – istina se prije ili kasnije sazna.

I da, pišući sve ovo nadođoh nekako i na svoj stav o tome da li je Content Marketing mrtav i izgubio na značaju. Ne, apsolutno ne, čak naprotiv. Veoma je bitan i vjerovatno je jedini koji će napraviti tu kvalitativnu razliku među stvarima koje nam se nude. Zaista treba više rada i truda da bi se danas privukli ljudi iz bilo kojeg razloga, a posebno ako im želite prodati nešto. I to realno tako i treba biti. Tačnije – to je jedini način da se kvalitetno odvoji od svega ostalog.