Kratkoročno gledanje na biznis je jedan od najvećih problema poslovanja u BiH

Ako bih trebala izdvojiti najveći problem biznisa u Bosni i Hercegovini onda je to kratkoročno gledanje na njega. Na šta konkretno mislim?

Da pođemo od najmanjih – svakodnevno kupujemo u malim radnjama u kojima imate gazdu sa desetak radnika. To su sve one prodavnice, kafići, butici, pekare, tezge na pijacama i sl u kojima kupujemo svaki dan. Koliko puta vam se desilo da niste usluženi kako treba, da vas je konobar pokušao prevariti, da se radnica istresla na vas, da vam nisu dali kupiti kilogram krompira jer je jako jeftin i eto oni imaju pravilo da prodaju najmanje 3 kg…?

Ako živite na Balkanu vjerovatno takve situacije doživljavate prečesto. Odnosno da budem preciznija – mi se ovdje još uvijek iznenadimo profesionalnom, brzom i ljubaznom uslugom.

Jesam li u pravu? Ja se začudim kad dođem negdje i budem uslužena sa osmjehom, uz maksimalnu pažnju i trud radnika koji me uslužuje.

Često nije puno bolja situacija niti u većim firmama. Konkretno u Bosni i Hercegovini ćete rijetko dobiti ni odgovor na email koji ste pronašli na web stranici firme.

Ako vam treba nešto uraditi u stanu, promijeniti stolariju, srediti parket, okrečiti, popraviti bilo šta… slomićete se da nađete pouzdanog i kvalitetnog majstora.

Ako ste firma i treba vam kooperant po bilo kom pitanju, potrošićete tonu živaca da biste našli nekoga ko će ispuniti ono što je na prvom sastanku rekao da može i u roku u kojem je obećao.

Za najveći broj poslodavaca, radnika, malih privatnika budućnost predstavlja narednih sat vremena, maksimalno sutra. Preko toga oni dalje niti vide, niti planiraju. Ako imaju mušteriju/klijenta/kupca sad, u njemu vide samo priliku za trenutnu zaradu po principu “Daj da ja sad uzmem maksimalno što mogu jer on svakako više možda kod mene neće ni doći”.

Naravno, loša usluga, previsoka cijena, neljubaznost, klijent koji se osjeća prevarenim, dovode do toga da se kupac vjerovatno nikad više neće vratiti na isto mjesto, ili će se vraćati samo do momenta dok ne nađe neku bolju varijantu za sebe.

Oni koji su imalo izučavali ekonomiju znaju da biznisi opstaju i najbolje žive od stalnih i vjernih kupaca. Oni koji su se bilo kad u životu bavili privatnim biznisom znaju da biznisi opstaju i najbolje žive od stalnih i vjernih kupaca.

Međutim, njih je najteže steći i nije ih jednostavno ni zadržati. Ono što svakako pomaže u tome jeste dugoročno gledanje na biznis i tretiranje svake osobe koja nam se obrati sa poštovanjem. Možda je baš ta osoba neki stalni kupac koji će uz nas biti u narednim godinama i kod nas potrošiti ne znam koliko novca.

Možda će osoba koja danas kupi kiflu u pekari iduće godine biti vlasnik lanca prodavnica i kupovati kod nas hljeb na veliko.

Možda će vas vlasnik stana kojeg sad krečite preporučiti svim svojim prijateljima ili angažovati da okrečite njegovu privatnu firmu.

Nikad ne znate ko je ko i šta se od trenutne poslovne transakcije može izroditi u budućnosti. Samo treba malo gledati u budućnost. U biznisu je to osnovno. U biznisu je nemoguće opstati ako ne planirate da radite dugoročno i ako se prema svojim klijentima i kupcima ne ponašate tako.

Mene svaki put iznenadi kako to na primjer Amerikanci rade. Nedavno sam se prijavila na listu ljudi koje zanima nova knjiga Chrisa Guillebeaua. Pisalo je da ćemo na mail dobijati obavijesti o tome gdje će Chris gostovati tokom promocije svoje knjige. Zemaljsku adresu smo takođe pisali jer je planirano da turneja bude po cijelom svijetu i da nas mogu obavijestiti ako bude dolazio negdje blizu.

Dvije sedmice kasnije mi je na vrata stigla tada još uvijek neobjavljena kopija knjige “The Happiness of Pursuit”. Uz knjigu sam dobila pismo u kojem piše da knjigu mogu pročitati i nakon toga, kad ista izađe, ako mi se svidi i ako budem raspoložena eventualno pomoći u promociji pisanjem preporuke na Amazonu ili dijeljenjem informacija na društvenim mrežama ili blogu ako ga imam.

Ljudi koji izdaju tu knjigu razmišljaju jako dugoročno. Oni su slanjem knjiga ljudima koji su se prijavili na listu vjerovatno sebi izbili potencijalnu zaradu od njih, jer nije baš vjerovatno da će bilo ko od nas kupiti knjigu koju je već pročitao ili je ima. Ali ćemo svi mi možda kupiti neku sljedeću ili pomoći dijeljenjem informacija da neki drugi ljudi kupe ovu.

Ne znam koliko bi izdavača na Balkanu postupilo ovako, ali to je klasični primjer dugoročnog razmišljanja.

Moram reći da lično znam i imala sam priliku upoznati ljude u region i u BiH koji na ovaj način posmatraju biznis i tako rade. I nadam se da će takav pristup postati pravilo jer ćemo samo tako moći dobiti zdrave firme koje uspješno posluju bez obzira na probleme koji ih okružuju.