Moj posljednji blogpost za Prime Communications

Moj posljednji blogpost za Prime Communications

Dragi prijatelji, ne znam kako da umotam i kako da sastavim saopštenje kojim se praktično pozdravljamo. Malo mi je neugodno da pišem ovako kako pišem, ali ne mogu, ne bih podnio da svima koje ću spomenuti pogledam u oči. Ni emotivno, a ni finansijski. Daleko smo.

Kraj je godine, vrijeme u kojem ozbiljni ljudi misle o planovima za narednu godinu, a planiranje počinje evaluacijom trenutnog stanja i analizom naučenih lekcija, iz vlastitog i tuđeg lošeg iskustva. Bez lošeg iskustva nema naučenih lekcija i mogu vam reći da mi je bilo pravo zadovoljstvo ovu godinu provesti u još angažovanijem obimu u agenciji Prime Communications. Imao sam priliku da neposredno, konkretno, direktno, i još plaćeno – učim na tuđim greškama. Mnogo je formula koje sam zapisao, a iskustvo je zbirka na kojoj provjeravamo naučene poslovne formule. Nismo se obogatili ove 2014. godine i nadam se hoćemo u narednoj godini. Naslonit ću se na Mešu S. pa dodati i ovo: nadam se da hoćemo, a ne mogu da se oslobodim sumnje. Dojma sam da smo ove godine postali bolji ljudi i profesionalci,  i možete razmisliti o tome, samo ne pitajte Dragana Močevića. Ko zna šta bi sve rekao.

Neka vam ona to priča, ali ova godina nije bila tako vesela za Dobrilu Močević. Donekle je to i njena stvar, ko još sluša Borisa Vukića i savjet o ranijem dolasku na posao.

Ako bih kroz prizmu iskustva saradnje sa Dobrilom Močević iskazao moju novogodišnju želju, glasila bi ovako: želim vam da u narednoj godini ne odgovorite ni na desetinu od pitanja na koja je ove godine odgovorila Dobrila. Samo meni – bar pet dnevno.

U narednoj, 2015. godini vam želim da se u vama probudi Dobrilin smisao za individualni pristup svakoj komunikaciji, i uspjeh tih komunikacija. A njoj želim da u čestitci za sretnu 2016. godinu tako govorim o njenim prezentacijskim vještinama. Muči se, kaže da joj ne idu.

Želim vam i sposobnost komunikacije sa medijima na nivou na kojem to radi Faruk Kovač.  Ako trebate kontakt iz neke izgubljene adreme, broj zatvorene kancelarije u nekoj staroj sarajevskoj zgradi, ako trebate neku tetu koju su zaboravili i rodbina i prijatelji, zovite Faruka. Želim vam da budete takvi. Ja sam ove godine suprugu zaprosio lično – samo zato što nisam mogao zamoliti da on to uradi u moje ime.

Zapravo bi bilo dobro i da imate toliko informacija i odgovora na pitanja koja ne znate ispravno ni postaviti – koliko ih imaju Nina Pejaković i Milana Dojčinović. One sve znaju. Rade teški posao, teži od razbijanja kokosovih oraha, povezujući peripatetične, šetačke, filozofske i inspiracijske povode svog neposrednog i dalekog okruženja, uključujući Srđana Puhala o kojem kao svi sve znaju – ali njih dvije najbolje znaju. Ono što one ne znaju – to i ne postoji. A ako ne postoji, onda će vam detalje pojasniti Vera Bulić. Na Team Vieweru, vrteći miš po monitoru tako da će vam se učiniti da je u pitanju viša sila!

Želim vam da budete temeljiti poput Hane Kazazović koja i na tu moju opasku nudi njen tipični, tihi, oštri i kratki odgovor: od temeljitosti glava ne boli. Ne boli nju. Kao što Jelenu Stanišljević ne boli glava zbog činjenice da je na jednoj ProactiveX seansi verbalno nokautirala mog strahopoštovanog mentora Roberta Ličena – lako i čudnom bokserskom serijom udaraca – aperkat glava – kroše glava – aperkat glava – kroše glava. Mene boli.

Vanja Babić i Amela Jakić su nove u Prime Communications timu; one su mjera i formula za odabir ljudskih resursa. Da Vanja samo malo više kuha na Twitteru, bilo bi previše. Da je Amela samo malo organizovanija, niko je ne bi uspio pratiti. Te kombinacije su i tajna, obzirom da mnogi od nas kuhaju, i to je strateški štit i balans kojim se branimo od potencijalnih ekstremičkih grupa.

Tatjanu Suhajček, Zlatka Popovića i Andreu Vuković  zapravo i neću prozivati. Kao projekt menadžerica, kreativni direktor i direktorica razvoja, treba da nam kreiraju aplikaciju kojom ćemo svi svima,  u ovo praznično doba reći feedback na proteklu godinu. Bavimo se javnostima, pa to moramo raditi javno, istovremeno poklanjajući razvijenu ideju/model našim tvrdoglavim sljedbenicima na društvenim mrežama, klijentima i potencijalnim klijentima.

Ja bih volio da ostanemo skupa još nekoliko godina. Ako ne zbog profesionalnog uspjeha i ličnog zadovoljstva, onda bar da im kradem ideje. Ide im dobro, a meni još bolje.

Konačno, dragi moji čitaoci, obzirom da sam u 30 i više ovogodišnjih postova najviše griješio savjetovanjem, ironično se od ovog posla opraštam savjetom: identificirajte, zapišite listu kolega i prijatelja koji su vas mnogo radovali, inspirisali i činili vam život ljepšim ove, 2014.godine. Neka to bude vodič za narednu godinu.

Kao što rekoh, ovo je moj posljednji blogpost za agenciju Prime Communications.

Posljednji u 2014. godini.

Ostavite odgovor