Moj pozdrav sa Montenom – ljubav nas možda neće obogatiti, ali ćemo bez nje sigurno ostati siromašni

Moj pozdrav sa Montenom – ljubav nas možda neće obogatiti, ali ćemo bez nje sigurno ostati siromašni

Ovog jutra me sasjekao Balaševićev snimak posvećen Kemalu Montenu i suze nezadrživo bježe. Balašević je najznačajniji od svih preživjelih ljudi rođenih u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji. Tuga je tu za stihove/a radost je za voljene. Šarmantne priče o generaciji koja je mladost preživljavala u razvojnoj bivšoj Jugoslaviji tema je koja se prepliče u svim medijima, i zasmetala mi je čitava sjeta pozdravljanja sa jednim vremenom, prošlim vrijednostima i prošlim životima. Pet dana pokušavam napisati tekst kojim ću demantovati da je šarm dobrote, topline i ljubavi stvar prošlosti, i da je zapravo nešto što i trebamo i moramo živjeti, a ne sahranjivati. U tom smislu, i Montenova i Balaševićeva životna priča ostavljaju samo takve poruke, i samo takav testament.

Ovaj korporativni blog traga za idejama i vizijama na poljima odnosa s javnošću, inspiracije, motivacije i komunikacija. Napinjemo se, već godinu dana, ponajviše Hana Kazazović i ja, ali i Dobrila Močević, Tatjana Suhajček, Faruk Kovač i Vera Bulić da damo nešto ljudima koji klikaju naše stranice, da budemo vrckasti i duhoviti, prefinjeni i pozitivni, inspirativni i kvalitetni. Nemamo mentore, nemamo naređenja, nemamo zadane teme i prepisane tekstove. Pišemo i provjeravamo se, i svaki neobjavljen tekst je neobjavljen zato što je tako rekao autor, a ne mentor. I sve ovo vrijeme niko nije napisao ključnu poruku o komunikacijama vrijednosti, odnosima s javnostima, promociji, inspiraciji i motivaciji. Od svega toga nema ništa – ako niste dobar čovjek. Ovu poruku mi je rekao Vladimir Stanković Deda, koji to jasno i jeste. U razgovoru o tome kako komunicirati bolje nije bilo koristi od Dede. Sve vrijeme je govorio o nečemu drugom, o tome kako biti bolji.

Već sam u ozbiljnoj zavadi sa upravom agencije čiji je ovo korporativni blog zbog insistiranja na tome da se nastavi Proactive priča. U internetskoj sam prepisci sa „Jergovićem i Močevićem“, uz tvrdnju da troše teške riječi na nešto što se prosto zove – ljubav. Premalo smo se družili/al’ smo se eto kužili/i istom caru verno služili. Zbog Dede, zbog Proactive predavačke bande, zbog privatnog života sređenog na muzici Prime vrijednosti, na stihovima Prime prijatelja i u skladu sa Dedinom strategijom kojoj tad nisam znao autora, zbog jednog ganga ljudi koji će vam uvijek reći da sarađuju, a zapravo se vole, zbog prilike da shvatim šta je ključna komunikacijska vrijednost, zbog dobrote koja čeka ako zalutamo u Skopje, Beograd, Podgoricu Zagreb ili Ljubljanu, zbog dobrote koja je ključni blok mog poslovnog i privatnog okruženja, zbog privilegije dostupnosti i raspoloživosti, Balaševićeva pjesma me baš protresla.

Moj prijatelj Siniša Subotić mi kaže da sam intelektualno sazrio i porastao i, naravno, nije upravu. Sazrijevam emotivno, intelekt svakako ne poznaje zrelost. Intelektualno sazrijevanje znači gubljenje dječačke slobode i interesovanja, a takav intelekt nije primamljiv. Ignorisali smo ga na dosadnim fakultetskim predavanjima. Poenta je u tome da nismo svi pjesnici i šansonjeri poput Balaševića i Montena, ali baš svi imamo priliku da tako duboko i iskreno poštujemo i volimo naše prijatelje. Ovako kako to radi Balašević i onako kako je to radio Monteno.

Prije nego što „u pesme odlutamo“, moramo biti bolji. Tražiti, poštovati i voljeti ljude koje kužimo i sa kojima se kužimo. Možda se tako i nećemo obogatiti, ali ćemo bez toga sigurno ostati siromašni. I to je bolje raditi „dok još možemo snimiti duet“.

Ostavite odgovor