Moj zadnji obračun: obračun sa Milošem Čiričem i Draganom Đermanović

Moj zadnji obračun: obračun sa Milošem Čiričem i Draganom Đermanović

U arhivi mojih kolumni objavljenih na internet stranici Prime.ba možete pronaći i tekst u kojem se retrospektivno izvinjavam Milošu Čiriču, za nerazumijevanje i vrijeme izgubljeno u raspravi sa mnom. Čirič je tad iznio neke teorije koje su stajale u potpunoj suprotnosti sa slikama kvaliteta koje su bile u mojoj glavi, pa sam ga davio. Nakon pola godine sam izračunao da je bio u pravu, i izvinio sam mu se. Tad je tvrdio da je batina, kao simbol kazne, neophodan alat za međuljudske i menadžerske odnose. Ne tolerancija, ne čekanje da se stvari same dese nego konkretna i ciljana reakcija.

Ovu priču pišem na Kozari, u toku same konferencije, i ponovo smo u ozbiljnom sukobu. Ove godine sam, kao u narodnoj priči, i nešto pametniji, pa ću reagovati odmah. Jedna od osnovnih premisa Čiričeve filozofije je ona po kojoj nema potrebe da razmišljamo o tome šta smo željeli i mislili i trebali uraditi. Po njemu, pravi način da trošimo vrijeme je razgovor o ostvarenim rezultatima. Jučer me udario. Karatisti sazrijevaju kroz godine i veteranski precizno me pogodio u bradu. Na 10-minutnoj seansi o ličnom razvoju me pogledao (baš mene) i rekao da moram prepoznati svoje nedostatke i prestati da se sukobljavam sa ljudima. Nadovezala se druga predavačica, Dragana Đermanović, i rekla da se prije razumijevanja svojih nedostataka znala osjećati kao kaktus koji nemilosrdno vrijeđa ljude oko nje. Vidjela me prvi puta u životu, doživljavao sam je kroz prizmu sjaja u očima Dobrile i Dragana Močevića kada govore o njoj, a uporedila me sa kaktusom. Postupila je poput huligana sa snimaka dogovorenih uličnih tuča: udarila je čovjeka koji je bio na podu.

Nisam bio spreman za borbu, udarac je bio nekorektan i dugo u noć sam tražio odgovore zašto se to desilo baš meni. Na MilošČiričevštinu sam odlučio reagovati RobertLičenštinom. Ustao sam, tuširao se i veselio, mislio o ciljevima koje mi valja postaviti. Sjeo sam da doručkujem, i, iako sam prvu noć obećao, već sam prvo jutro zaboravio da sebi poželim dobar tek. Teško mi je zbog toga, ali to je jedna od filozofskih poruka sa ProactiveX, za mene i za vas. Poželite sebi dobar tek. Za početak za doručak, a onda i za ručak i večeru. Vježbajte. Poželite sebi dobar dan i kada ste u totalnom haosu, blago se dodirnite po ruci i recite: sve je uredu.

I na kraju sam odlučio da ću njihove sugestije prihvatiti. I ne samo prihvatiti, nego i PeđaAšaninGoleovski stati pred javnost. Nema više kaktusa i neće više biti kaktusa. Prečesto sam unaprijed mislio da sam u pravu i tako griješio unaprijed. Prečesto sam unaprijed mislio da znam šta ljudi misle o meni, i unaprijed sam i griješio. Ja još nisam ništa uradio i ovo je samo odluka. Čitaoci ove priče ne samo da mogu krasti ove ideje, nego im to i najtoplije preporučujem. To je ustvari i misija ljudi koje spominjem. Junački, ostat ću na raspolaganju javnosti koja me okružuje, a nastojati da u toj javnosti čuvam i Čiriča i Ličena i Draganu i Ašanina. Sve dok mi je milo da učim na tuđim greškama.

Konačno, ja znam da mentori vole da udare nekoga za koga osjete da sazrijeva za učenika. Ličen kaže da kada je učenik spreman – učitelj dođe. Otuda ožiljci proaktivskog komuniciranja, i sreća što me obasipa, evo, odasvud.

Ostavite odgovor