Neljudska zemlja (prvi dio)
Mediji se smatraju nezaobilaznom pretpostavkom za razvoj demokratije i civilnog društva i zato se često ističe da su oni psi čuvari demokratije. Ali, da bi to zaista i bili podrazumjeva se da su visoko profesionalni i beskompromisno kritični prema pojavama koje narušavaju demokratska načela, među kojima se, svakako, nalaze i ljudska prava.
Većina medija u Bosni i Hercegovini, odnosno njihovi novinari i novnarke, umjesto pasa čuvara demokratije odlučili su da budu psi čuvari etničkih istina koje uspostavljaju političke i druge elite bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda.
Te etničke istine su međusobom i nepomirljive, jer pomenute elite promovišu jedan antimoderan koncept: “jedan vođa, jedan narod, jedan jezik, jedna religija, JEDNA ISTINA” (neka čitaoci sami odrede na koji politički i ideološki sistem ih ovo podsjeća).
Prethodno navedeno ću ilustrovati na primjeru medijskog izvještavanja povodom presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdići-Finci protiv BiH. Presudom su određene odredbe iz Ustava BiH i Izbornog zakona označene kao diskriminatorne i protivne Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima jer pripadnicima manjina i građanima koji se nacionalno neizjašnjavaju onemogućava kandidovanje za članove Predsjedništva BiH i Vijeća naroda Parlamenta BiH. Presuda je izrečena u decembru 2009. godine, a samo obraćanje ovom sudu znači da su podnosioci tužbe istoršili sve pravne mogućnosti u svojoj zemlji bez rezultata.
Svaki oblik diskriminacije zahtjeva beskompromisnu kritiku medija, demokratski usmjerenih medija!
Međutim, bosnaskohercegovački mediji ovoj temi su posvetili taman toliko pažnje da se ne kaže da o njoj uopšte nisu izvještavali. Štampani mediji su u formi vijesti i izvještaja prenosili izjave evropskih predstavnika koji su uporno molili vlasti u BiH da implementiraju presudu do oktobarskih izbora, naglašavajući da se nikada ranije nije desilo da jedna od 47 članica Vijeća Evrope ne implementira presudu ovog suda u razumnom roku.
Drugi vid izvora informacija činili su predstavnici akademskih institucija i nevladinih organizacija koje su organizovale konferencije i okrugle stolove posvećene diskriminaciji prisutnoj u samom Ustavu BiH, i mnogo rijeđe pripadnici manjinskih zajednica u BiH. Nisu česti bili ni intervjui, a gotovo u potpunosti su izostali tekstovi u zahtjevnijim žurnalističkim žanrovima i kritički komentari. Jedini izuzetak, koji mi je poznat, jeste kolumnista Sead Fetahagić.
Napomena: pored Protokola 12 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, diskriminacija je zabranjena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, Zakonom o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, Kodeksom za štampu Bosne i Hercegovine… Ima li smisla upozoravati na prava čovjeka u zemlji čiji je pravni sistem očito osjetljiv i sveden samo na zaštitu kolektivnih prava konstitutivnih naroda i dopustio da iz prostora javnog i političkog nestane čovjek neodređen etničkim identitetom?
Nedostatak političke volje koji bi doveo do ukidanja diskriminacije nije toliko iznenađujuće od bh. političara jer od dreke o ugroženosti sopstvenih naraoda ne mogu da čuju da je u demokratskoj državi u 21. vijeku nekome uskraćeno pasivno biračko pravo, jedno od elementarnih ljudskih prava! Nespremnosti da postignu dogovor, bh. političari pravdali su nedostatkom vremena zbog predstojeće izborne kampanje i samih izbora jer se u takvim okolnostima ne može posvetiti pažnja ustavnim promjenama i postići dogovor, uz ukazivanje da postoji diskriminacija i prema konstitutivnim narodima i da pojedini prijedlozi o načinu izmjene Ustava koji dolaze od partija jednog konstitutivnog naroda ugrožavaju opstanak entiteta drugog konstittivnog naroda (etničko identifikovanje onih koji se samoproglašavaju diskriminasanim, kao i onih koji prijete i onih čiji je opstanak ugrožen, naravno, jasno je naznačeno u novinarskim tekstovima).
Čak i kada se nametne, u navedenom slučaju zahvaljujući evropskim institucijama, u sadejstvu naših političara i medija, teme vezane za prava čovjeka bivaju zasjenjene interesima bh. etnokonfesionalnih grupa.
Problem diskriminacije konstatovane presudom predstavljen je kao problem koji se odnosi samo na nacionalne manjine, dok se građani koji se ne žele nacionalno izjašnjavati gotovo uopšte ne spominju.Zbog toga završavam pitanjima: Da li je u Bosni i Hercegovini moguće ne-imati nacionalni identitet? Da li je moguće biti samo ČOVJEK?
(0) Comments
Neljudska zemlja (drugi dio) | blog.prime.ba
[…] Napomena: Ako ste propustili prvi dio Neljduska zemlja… […]