Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar

Stara poslovica iz Kalnovika kaže “Intrenet ne morate da volite, ali morate da ga koristite”

Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije u Bosni  i Hercegovini je 2004. godine internet koristilo 15,1% stanovnika (585 000), dok se krajem decembra  2011. godini taj procenat popeo na 55% ili 2 113 100. Istovremeno, u 2004. godini u Bosni i Hercegovini je internet usluge pružalo 42 davaoca, a 2011. godine taj broj je iznosio 80. Kao što vidimo internet se nezaustavljivo širi u Bosni i Hercegovini.

Naravno ne treba gajiti iluzije da je internet doživio svoj bum zbog želje građana Bosne i Hercegovine da budu informisani, koliko su na to uticali mogućnost jeftine i brze komunikacije putem maila, skype-a ili društvenih mreža (facebook, twiiter i sl.). U prilog ovoj tezi idu rezultati  istraživanja agencije Prime Communications iz Banjaluke  koje je urađeno u Banjaluci novembra 2011. Godine, a koje je pokazalo da se  internet snajviše koristi za komunikaciju mailom (45,5%) i čitanje informativnih portala (44,5 %), a slijede društvene mreže (40,3%), korišćenje skype-a (35,7%), posjeta portalima (33,6 posto%).

U budućnosti možemo očekivati dalji rast broja korisnika intreneta i sve veću raznolikost njegovog korištenja od komunikacije mailom ili nekom od društvenih mreža preko  “skidanja” muzike i filmova  do e-bankarstva.

Potraga za informacijama ili konjićev skok

U Bosni i Hercegovini su klasični mediji davno podjeljeni i to na više načina. Istraživanja (Puhalo, 2009) pokazuju da svaka etnička grupa preferira “svoje” medije i ne obraća mnogo pažnje o tome šta se piše ili govori na medijima koji nisu “naši”. Takođe moramo imati u vidu da su mediji u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri kontrolisani ili je politički korektnije reći “nalaze se pod pritiskom” od strane samih vlasnika medija, potom političara, političkih partija i oglašivača.

U takvim okolnostima pojavljuju se internet portali koji sa minimalno ulaganja u opremu i kadrove pokušavaju da se izbore za svoje mjeto pod “medijskim” suncem. Na početku oni žive od entuzijazma i njihov uticaj je zanemarljv, ali sa poboljšanjem kvaliteta interneta i povećanjem broja korisnika portali postaju sve posjećeniji i uticajniji. U toj “borbi” portali koriste sva raspoloživa sredstva  da bi plasirali informacije. Oni nemaju redakcije i sve se svodi na copy-paste novinarstvo, nemajući obavezu da se pridržavaju pravila novinarskog zanata ili kodeksa o informisanju. Objavljuju se informacije koje su “posuđene” od drugih medijskih kuća bez potpisivanja izvora, objavljuju se neprovjerene i netačne informacije i još mnogo toga.  Rasprave i komentari čitalaca portala često su najbolji dokaz njihove nekompetentnosti, a obično nakon petog komentara izmiču kontroli i zasićene su jezikom mržnje.

Ipak, ne smijemo zaboraviti da su portal često bili brži u prenosu infromacija od televizije, novina ili radija, da su omogućavali građanima da sami kreiraju sadržaje, davali su im prostor da bez cenzure ostave svoj komentar na neku vijest, blog ili na forumu. Portali su običnom čovjeku, sakrivenom iza anonimnosti, omogućili da njegovo mišljenje postane vidljivo i važno.

Istovremano pitanje vremana i prostora korsnicima interneta je postalo potpuno nevažno. Sa par klikova i ne mrdajući iz svoje stolice mogli ste da saznate šta se dešava u bilo kojem mjestu u Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu. Infromisanost je postala stvar lične motivacije, a ne novca, distributivne mreže, pokrivenosti signalom ili uređivačke politike medija.

Jednostavno rečeno internet nam je omogućio da budemo informisani onoliko koliko sami želimo, a da u  potpunosti preskačimo informisanje putem klasičnih medija.

Čiji si ti mali?

Domaća politička, ekonomska i intelektualna elita formirana 90-ih godina 20. vijeka nije prepoznala ni značaj interneta i uljuljkana u 20. vijek dopustila je da se portali nesmetano razvijaju ne obraćajući na njih dovoljno pažnje i ne videći u njima opasnost, ali ni način da ga iskoriste za svoje potrebe. To je dovelo do toga da najveći broj portala ostane siromašan ali slobodan od bilo kakvog uticaja.

I onda nastaju problemi?

Na portalima počinju da se pojavljuju informacije kojih nema u “klasičnim” medijima, a pored toga u okviru komentara mogu se pročitati mnoge teze koje mogu biti tačne ili ne, ali koje potiču na istraživanje.

Domaća politička, ekonomska i intelektualna elita je zatečena i na početku to ignoriše, zatim potcjenjuje da bi na kraju pokušavala da internetom zavlada ili barem da ga kontroliše koliko je to moguće.

Da li joj to uspijeva?

Nekoliko  primjera iz Banjaluke

Sve je počelo sa problemom “Građe”, atomskog skloništa, na kojem su se igrala djeca a gradske vlasti su ga htjele pretvoriti u parking. Građani tog naselja su se pobunili i krenuli sa protestima. O protestima su prvo počeli da pišu portali, prije svih www.buka.ba, a onda i ostali kako u Republici Srpskoj tako i u Federaciji BiH. Najednom se “Građa” vise nije mogla ignorisati i o njoj smo mogli da čitamo u dnevnim novinama i čujemo na radiju i televiziji. Nakon nekoliko dana predstavnici “Građe” su pozvani kod Gradonačelnika na razgovor, gdje im je sugerisamo da nema potrebe da se diže tolika “buka” u medijima, jer sve se može dogovoriti. Na kraju su se i dogovorili i “Građa” je odbranjena.

Takođe interesantan je slučaj “Picinog parka” u Banja Luci, gdje se jedna grupa građana pobunila zbog uništavanja parka (ili ledine kako je vlast opisuje). Nakon prvog dana protesta dnevne novine “Glas Srpske” i “Nezavisne novine”, kao i Radio televizija Republike Srpske nisu mnogo pridavali pažnje protestima, a i kada se o tome govorilo akcenat je stavljan na izjave da je sve urađeno po zakonu i da iza ovih protesta stoji politika tj. opozicija. S druge strane na portalima u Bosni i Hercegovini, a pogotovo na Facebook-u, moglo se naći različitih informacija koje su išle u prilog ili protiv “Picinog parka”. Rasprava koja je pratila te informacije je na momenta bila veoma žustra i prelazila je granice dobrog ukusa i moderatori su imali mnogo posla. Interesantno da je internet stranica “Glasa Srpske” zabranila komentarisanje svojih članaka nakon komentara koji su ostavljani u kontekstu ovog slučaja.

I šta reći na kraju?

Portali u Bosni i Hercegovini su danas “oaze” slobodnog mišljenja i kao takvi u mnogome doprinose demokratizaciji ovog društva. Sa povećanjem broja korisnika interneta, njihov uticaj će rasti. Svakako porašće i zanimanje oglašivača, političara i političkih partija, ako i drugih cenatara moći za portale, a time i pritisak na njih. Kakav će odgovor portala biti na to zanimanje ostaje da se vidi, ali treba imati na umu da  korisnici interneta imaju problem sa lojalnošću i za čas nađu novog favorita među portalima.