(NE)PRomjene ili ti Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada

Iako kažu da na samom početku ne treba da se izvinjavate publici kojoj se obraćate, ja ću se izviniti onima koji nisu ljubitelji pisanja riječi koje u sebi sadrža slova P i R, isticanjem ta dva slova…ipak sam ja PRovac, pa neka drugi to shvate kao profesionalnu deformaciju, a ja ću, jer mi se sviđa, s vremena na vrijeme, da ističem koliko nam je taj famozni PR bitan i koliko ga “ima oko nas”.

Eto za početak krenuću sa Promjenama ili veliko NE PRomjenama! (nadam se da će Milošu Čiriču biti drago, jer svi koji sarađuju sa PRime-om znaju da je Miloš bio lider i pokretač promjena kod nas ali i mnogih naših saradnika. Pa zato, hvala Miloše 🙂

Na osnovu iskustva koje imam u radu sa ljudima i sa različitim organizacijama, navešću samo nekoliko bitnih zapažanja kada su PRomjene u pitanju. Prije nekih šest godina, kada smo počeli da radimo treninge i seminare sa Milošem, prva reakcija ljudi na promjene obično je bila odbijanje i nespremnost da se bilo šta samostalno učini ili ne daj Bože, promijeni. Obično se javljao veliki otpor i stalno iznova brojni izgovori, zašto nešto ne treba ili se ne može mijenjati, i kako je cijela situacija uslovljena nekim objektivnim faktorima na koje ne možemo uticati, bla, bla, bla,…Malo tu ima i one tipične ljudske tvrdoglavosti i želje da se stalno bude “u pravu” i šta mi tu njima kao nešto “prosipamo pamet” ili “prodajemo maglu” .

Nakon ovog početnog perioda, kada smo se trudili da kroz seminare i treninge ukažemo na značaj PRomjena, ali i još bitnije kako njima upravljati i kako ih uopšte komunicirati, odnosno kada smo prošli taj neki period nama davanih epiteta „crnih ovci“ koje stalno nešto žele da mijenjaju i tjeraju druge na PRomjene, uslijedio je period kada su svi nešto kao znaju ili su bili na seminarima “Change Management”. Dakle, odjednom je kao postalo sramata da ne znaš šta znači i kako upravljati PRomjenama i svi su govorili kako su spremni da se mijenjaju na bolje, počevši od samog sebe.

Međutim, vjerujte mi na riječ, možda ću biti previše kritična, ali to apsolutno nema veze sa stvarnošću. I dalje su ljudi nefleksibilni, i dalje čekaju da neko drugi nešto prvi uradi, pa ako se baš mora i oni će, i dalje je tako malo smoinicijative, energije, ambicioznosti, PRoaktivnosti, spremnosti da se nešto učini za drugoga, a da se ne očekuje odmah neka “kompenzacija” i dalje svakodnevno čujem “ja to nisam nikada do sada ili kod nas se nikada nije tako radilo” i to onda kada želiš nešto da unaprijediš i poboljšaš, i dalje se ljudi drže po strani i mole Boga da ih niko ne pita za njihovo mišljenje, a kamoli da sami nešto “pametno” kažu, i dalje svi svakodnevno samo smišljaju nove, ali i pticama na grani, poznate izgovore zašto nešto nije urađeno ili ne može da se uradi, ili zašto to moraju baš oni…I naravno i dalje, sve o Promjenama završi se samo na riječima i obećanjima (zašto nam je to sve tako dobro poznato :), ni traga od djela…)

I tako, mi koji smo spremni da se mijenjamo i da budemo mnogo više: PRoaktivni, PRaktični, PRoduktivni…, i dalje smo neke tamo “crne ovce”, a drugi se i dalje veoma dobro uklapaju u sredinu koja sama po sebi još dugo, dugo, neće “nametnuti” bitnije PRomjene.

Ali, ne odustajem, i dalje ću svaki dan da pričam o tome kako se treba mijenjati i mijenjaću se koliko god budem željela, i ne samo “dlaku” već i “ćud” ako je potrebno, jer u suprotnom bih mogla da se uklopim u ovo “pasivno stanje moći”!

Ili kako Miloš kaže: “ako stalno radiš iste stvari na isti način, a očekuješ drugačije rezultate – to je definicija gluposti”. E pa imajte to u vidu 🙂