Objektivnost na radnom mjestu – ubica mašte i prijatelj starenja

Ima ona stara priča o tome kako čovjek stareći gubi tinejdžersko samopouzdanje i sve teže govori da nešto zna, i sve teže govori sa samopouzdanjem, i, iz iskustva izgubljenih utakmica, sve lakše shvata da su stvari u životu mnogo složenije nego što izgledaju i da mora da gubi. E danas baš neću pričati o tome.

Taj motiv spominjem samo kao uvod moje 28-godišnjačke teške spoznaje o tome koliko sam malo naučio učeći, i koliko se uopšte malo nauči učeći. Kada kažem: učeći, mislim na pismene zadaće iz fizike, neshvatljive i nedokučive poput ruskog romantizma, poput valencije, poput tektonskih pomjeranja. Nevidljive i neobjašnjive poput kretanja ćelija koje nikad nisam pojmio pa sam bio nadobudni gimnazijalac sa zaključnim dvojkama iz biologije.

Ciljna grupa ove kolumne je (ili (či)talaca) koji je stabilno zaposlen, ima svoj obim radnih zadataka i radijus radnog kretanja, visinu plate i radni staž kojim može nekome objasniti šta radi. Čovjek, ili  žena, koji\a zna šta mu je posao i objektivan je prema svom poslu I često mu je malo dosadno, i jednostavno bi mi, u 3 minute, objasnio prednosti I nedostatke svog radnog mjesta, vrline i mane poslodavca, bez ambicije da se nešto osim plate uopšte i mijenja. Čovjek koji je objektivan prema tom što radi i čvrsto stoji na nogama svog poslovnog života. Čovjek koji je snažno vezan za svoje radno mjesto, ali koji nema škakljivi osmjeh i samoobnovljivu energiju za to što radi. Trebaju mi takvi ljudi, da im kažem jednu poruku: dajte otkaz. Danas.

Takvi ljudi poput vas ne rade nego broje dane i novce; niko im neće povjeriti ni jednu uzbudljivo putešestvije a izazov je ono zbog čega stari toliko i govore o mladosti.

Ako ste objektivni prema svom radnom mjestu, onda ste samo gimnazijalac ili srednjoškolac sa odličnim uspjehom i primjernim vladanjem onda biro za zapošljavanje svakako čeka i na vas. Sav besmisao je već tu. Kao drugih 50,000 Bosanaca i Hercegovaca, ujutro otvorite internet stranice za zapošljavanje? Od biroa ima još i nešto gore – objektivnost i bezdan čekanja da prođe radni dan i godina i penzija. I život. Život nismo dobili sa uputstvom za upotrebu i sasvim nas pogrešno uče da su petice i diplome putokaz za sreću. Putokaz za sreću je, kako god to zvučalo, samo u nama, i samo mi raspoznajemo emocije koje čine da zaboravljamo na vrijeme i prostor oko nas, i na bilo kakvu objektivnost. U ljubavi nema objektivnosti, a bez ljubavi nema sjaja u očima. Poznajete ljude koji su depresivni i anksiozni? Objektivnost stavljena u funkciju srednjoškolskih petica i tridesetogodišnjakove ili četrdesetogodišnjakove „sigurnosti“ su ono što stvara bore. I depresiju. I starenje, i krize, raznih životnih doba, dimenzija i profila. Jednako su smrtonosne, sve do jedne.

Očekujete da vam kažem što raditi nakon otkaza? To je jednostavno. Slušajte svoje srce i tražite radno mjesto sa koje će vam vratiti sjaj u oči. Onda nećete tupiti o gubljenju samopouzdanja i depresiji, nećete pričati o porazima koje nužno moramo da doživimo i, što je najbitnije, i briše uvodnu rečenicu koju slušam od mojih vršnjaka – nećete stariti.

I sve će biti u redu, i sve će se posložiti. Samo jedno nećete vratiti: vrijeme izgubljeno u sigurnom poslovnom okruženju koje će sa objektivnim, marljivim, otuđenim i u besmislu dosljednim timom – svakako propasti.