ODGOVORNOST POJEDINACA PREMA DRUŠTVU

ODGOVORNOST POJEDINACA PREMA DRUŠTVU

„Ne pitaj šta neko može uraditi za tebe, nego šta ti možeš uraditi za sebe i drugoga“

Prije nepunih godinu dana sam pisala tekst o društvenoj odgovornosti i na koji način javnost, a i specifične organizacije doživljavaju pojam, značenje i aktivnosti društveno odgovornog angažmana https://prime.ba/rijec-dvije-tri-o-drustvenoj-odgovornosti/.

Posmatrajući različite pojave u našem društvu, iako se mnoge situacije mogu preslikati i na zemlje u okruženju, neko je opšteprihvaćeno mišljenje da za pojedinca ili grupe pojedinaca treba uvijek da postoji neko drugi koji će da riješi određeni problem i/ili situaciju. Ne tako rijetko, odgovornost se prebacuje na nekog ko sa specifičnim problemom nema direktnu vezu, a ukoliko i ima, zahtjevi rijetko da imaju smisao i opštu dugoročnu korist.

Situaciju otežava život u sistemu bez sistema, bez održivih dugoročnih strategija, korupcija o koju se spotičemo čim se zakorači s kućnog praga. Ali ako je tako sve loše, a jeste i daleko gore, zbog čega se promjene koje su neophodne svode samo na izjave „Država mi nije dala“, „Lopovi, samo kradu“ „Jadan narod“. Ove izjave su  postali dio svakodnevne komunikacije kod ljudi, bez obzira na njihov socijalni, obrazovni i materijali status. To je sav naš aktivizam. Malo vike, a nigdje rješenja. Građani se gotovo uopšte ne organizuju niti pokreću inicijative koje bi vodile ka promjenama u društvu. Tu i tamo bude sjajnih građanskih inicijativa, uglavnom na lokalnom nivou, ali s obzirom da u svakom segmentu društva imamo problem i da vlada opšta društvena kriza, slobodno se može reći da se građani ne organizuju kako bi to stanje promijenili. S duge strane, građani očekuju da im se u životu sve treba dati, kako bliski ljudi koji ih okružuju, tako i „država“. Niko nema vlasništvo nad nečim što je od opšteg interesa, tako niko ne može ništa ni da oduzme. A zašto mi sebi oduzimamo pravo da pozovemo nekog na odgovornost, ne da nam neko nešto da, nego da samo radi posao za koji je izabran da radi u interesu zajednice? Svi bi samo da se međusobno sažaljevamo, ali ne i da se nešto riješi dugoročno. Javnosti su draža kratkoročna rješenja, pojedinci zahtjevaju od „države“ da ih zaposli, a opšta javnost to podržava. Pojedinaca sa rješenjem, programom, planovima nemamo, a ne znam ni da li bi stali kao podrška onim pojedincima koji bi rekli „Moramo se svi potruditi da bi osigurali bolji život“ ili bi i dalje nastavili sa vikanjem „Daj, daj, daj“? Koliko nas je spremnih nešto i stvoriti, koliko je nas spremno nešto dati?

Iz reakcija većine građana, odnosno nereagovanja javnosti, pri čemu mislim i na pojedince i na grupe, na različite pojave s kojima se susrećemu gotovo svaki dan, bilo na ulici kroz nesavjesno ponašanje vozača, vršilaca nekih uslužnih djelatnosti, u obrazovnim i medicinskim ustanovama , itd., gdje nas niko ne sprečava da ukažemo na neki problem ukoliko ga uočimo, se ogleda opšta nezainteresovanost da se određene pojave riješe. Ukoliko pojedinci nisu odgovorni prema sebi, odnosno nisu spremni da brane neki svoji stav, na koji način će bilo ko osjećati odgovornost prema društvu?

Ako reagujete kako bi ukazali na određeno negativno ponašanje pojedinca, dobićete etiketu osobe koja „Uvijek ima šta da kaže“, „Njoj/njemu uvijek nešto smeta“,  iako se iste te osobe koje vam lijepe etikete gotovo svaki dan suočavaju sa istim ili sličnim problemom. Rijetko da će podržati vaš stav, reći će za vas da puno tražite, prozvaće vas, a onda će mrmljati sebi u bradu i biti nezadovoljni kada se nađu u istoj toj situaciji, ali neće htjeti reagovati. Iz neke najbanalnije životne situacije, rađa se čitava populacija onih koji ćute i sa čijim životima ko god hoće može upravljati na bilo kakav način.

Cijeneći svako stručno mišljenje i uvažavajući profesionalce u specifičnim oblastima, uvijek sa rezervom uzimam što mi se kaže. Ukoliko sumnjam u nečiji stav, bez obzira na moje nepoznavanje određene oblasti, pokušaću naći još neko mišljenje dok ne donesem konačnu odluku. Neću uzeti nečije mišljenje kao krajnje i jedino ako postoji i mala sumnja da to može i drugačije.

Ispričaću jednu od takvih situacija koja mi se desila prošle godine, jedna od situacija s kojima se manje više susrećemo svaki dan, na ovaj ili onaj način. Šestogodišnjem sinu se pojavila neka promjena na koži i kad sam vidjela da se brzo širi, nakon par dana sam ga odvela doktoru. Odmah sam išla kod dermatologa u javnu kliniku, jer njegova pedijatrica nije mogla da nas primi do sutra, a meni se nije mnogo čekalo, znate već te nestrpljive mame. Doktorica je u sekundi uspostavila dijagnozu i bila je jako susretljiva kada sam postavila još nekih pitanja vezano za tu pojavu. S obzirom da je bio ljetni period, a jedan od zaključaka je da je infekciju dobio na bazenu, dermatolog je rekla da slobodno može da ide na bazen. Međutim, ako je infekciju dobio na bazenu i da se infekcija prenosi kako po tijelu zaražene osobe, tako i na druge osobe, zar ne bi trebalo da je u nekoj vrsti karantina? Nego, zbog čega ovo pišem. Da li sam ja ovu situaciju prijavila? Nisam! Šta bi bilo da jesam? Najvjerovatnije, zapravo 99,9% ne bi bilo ništa. A zašto to ‘ništa’ mene ima da zanima, trebala sam uraditi ono što smatram da je ispravno. Ali nisam. Zašto nisam? Zato što bih bila jedna od rijetkih koja je uradila tako nešto i što ne bih dobila podršku ni onih kojima te situacije smetaju, ali odustaju zbog onog nasljeđenog mišljenja „Ne mogu ja ništa promijeniti“. Ali i dalje ne teba da me zanima što neću imati podršku, zašto sam ja odustala? Zato što sam i ja rekla „nema smisla“, ne zbog tog što najvjerovatnije neću promijeniti ništa, nego zbog toga što je ovdje toliko ljudi kojima je navodno svega dosta, a ne žele promjene i ne bi stali iza inicijative koja bi dovela do drugačijeg stanja.

Jednostavno nemamo svijest upozoravanja, prozivanja na odgovornost ili prijavljivanja pojedinaca i grupa za koje smatramo da ne samo da nama nanose štetu, nego i društvu. Sve te neke, koliko god nam se činile i malim i bezazlenim situacijama s kojima se svakodnevno susrećemo i način na koji na njih (ne)reagujemo, su slika našeg opšteg odnosa prema društvu. Nedostaje nam svijest o našim osnovnim pravima, pa je teško da budemo svjesni i odgovorni prema društvu u kojem živimo. Rijetko ili gotovo nikako se daju podrške onima koji žele nešto da promijene, a često i gotovo uvijek se te osobe i grupe ismijavaju i omalovažavaju. Odlutali smo potpuno od toga šta je ispravno i čemu treba dati podršku. Previše je sebičnosti i razmaženosti. Traže se razlozi, odnosno izgovori da se nešto ne uradi, a ne da se nešto riješi i time postajemo svi (ne)odgovorni.

Ostavite odgovor