Odnosi s javnošću imaju problem sa odnosima s javnošću

Molly Borchers, PR strateg je na Huffingtonpost blogu podijelila svoje mišljenje o PR industriji u tekstu Public Relations Has a PR Problem

Za industriju usmjerenu na upravljanje reputacijom i slikom brenda u javnosti, izgleda da praktičari odnosa s javnošću trebaju popraviti štetu koju sami imaju.

Dopustite mi da predstavim romantičnu sliku odnosa s javnošću na momenat. Ja sam ušla u ovu profesiju zbog toga što volim vijesti. Zapitaćete se zašto onda nisam postala novinar. Odgovor je jednostavan – 2006. godine kad sam počela karijeru vidjela sam da tradicionalno novinarstvo izumire. Redakcije su se smanjivale a zahuktavali su se online forumi. To je bilo uzbudljivo vrijeme gdje se potpuno mijenjao način na koji su ljudi pristupali informacijama. Ulazeći u odnose s javnošću, dobila sam priliku da postanem dio tog uzbuđenja.

Ja sam zaista uživala u tome da sam dio seizmičkih promjena koje su zadnjih godina zahvatile komunikacije. To je ispunjavajuća i uzbudljiva, iako iscrpljujuća karijera. I dok uživam radeći ovaj posao, dosadilo mi je da se stalno branim zbog toga.

Brza Twitter ili Google pretraga će vas dovesti do uznemirujućih rezultata. Na primjer ovaj tekst na Deadspinu od prije nekoliko godina koji počinje sa „PR ljudi su glupi. Ne svi, samo neki:“ i svrstan je u kategoriji „PR Dummies“. Kao generalizaciju, mnogi novinari imaju odbojnost prema praktičarima odnosa s javnošću. Shvatam, među nama ima onih koji prave greške i nanose štetu svima. Novinari dobijaju stotine mailova svaki dan od ljudi poput mene, od kojih su mnogi mailovi potpuno beznačajni. Takođe nas gledaju kao prevarante i spin doktore čiji je cilj obmanjivanje siromašnih potrošača.

Lako je novinarima tvitnuti primjedbe na PR ljude, ali naša simbiotska veza se ne bi trebala previdjeti. U eri preopterećenja informacijama, mi možemo pomoći novinarima da svoj posao rade efikasnije i efektnije. Zaista mi je teško kada vidim tvit koji pljuje po PR ljudima nakon što sam upravo završila sa pisanjem teksta za novinara jer je on bio prezauzet da bi ga sam napisao. Hajde da budemo iskreni: regularni dio mog posla u odnosima s javnošću je pisanje tekstova koji se doslovno objavljuju u magazinima i novinama. Novinari sa kojima radim zavise od tih tekstova jer najčešće nemaju dovoljno ljudi za proizvodnju svih sadržaja unutar redakcije.

I unatoč svim zablidama, odnosi s javnošću nisu „ružičasta oaza“. Iako je istraživanje od prije nekoliko godina utvrdilo da  žene čine 85% industrije odnosa s javnošću, to ne znači da sjedimo u roza kancelarijama i planiramo veličanstvene događaje kao Samantha Jones u „Sex i grad“ dok se zezamo sa prijateljicama. U stvari, ja sam provela najveći dio svoje karijere savjetujući tehnološke kompanije, startape i industrijske proizvođače – ne planirajući zabave. Samo zato što je među nama najviše žena ne znači da smo manje inteligentne nego muškarci u reklamnoj industriji.

Forbes je rangirao odnose s javnošću kao 6. najstresniji posao u Americi sa prosječnom zaradom od 54.000$. Hajde da i to razjasnimo: ne radimo ovo radi kavijara ili zbog skupih cipela. Mi ovo radimo zato što volimo. Praktičari odnosa s javnošću najčešće rade osam, devet ili deset sati dnevno i onda još posjećuju događaje uveče. Baš kao i novinari, ja ovo radim zato što volim raditi sa medijima. Volim pomoći klijentima da se zna za njih i da prodaju više svojih proizvoda i usluga, omogućavajući im da zaposle više ljudi. Osmjehnem se svaki put kad se sjetim klijenta koji je bio toliko radostan zbog teksta u Wall Street Journalu da je skoro zaplakao. Takve objave u medijima mogu biti presudne za posao, posebno kad su u pitanju male organizacije sa ograničenim budžetima za oglašavanje.

I uprkos nekolicini koji našoj industriji kvare ime, tu je veoma važno mjesto za praktičare odnosa s javnošću. Šta vi mislite?