Odnosi s javnošću su svaka izgovorena ili neizgovorena riječ

Razgovaram sinoć sa prijateljem, jednim od kandidata na lokalnim izborima u mom gradu, o strankama i dotaknemo se vrha njegove stranke. To me podsjeti da u svojim mailovima pronađem jedan koji sam slala njima, a u kojem sam im napisala puno savjeta o tome šta bi i kako trebali uraditi da poboljšaju svoj nastup pred potencijalnim biračima.

I nađem taj mail. Datum 4. februar 2010. godine, 8 mjeseci pred prošle izbore. U njemu svašta – od toga koji su im konkretni problemi na terenu, šta ljudi inače misle o njima, do toga kako poraditi na online nastupu, šta popraviti – savjeti od weba, preko Facebooka pa sve do Twittera. Tad sam pisala – za 8 mjeseci su izbori i ako mislite bilo šta uraditi morate što prije poèeti.

Nikad na taj mail nisam dobila ni odgovor. A osim toga nijedan taj savjet stranka nije ni pokušala primijeniti.

Ništa novo ni neobično na našim prostorima, zar ne. Pisala sam juče u svom blogu tekst o tome Zašto političke stranke trebaju imati stranicu a ne profil na Facebooku? I zašto se tu ne trebaju ni pojaviti ako če to biti tek 2 mjeseca pred izbore? Međutim, ako malo bolje razmislim o čitavom PR-u, bio on offline ili online, sve se prvenstveno svodi na kućni odgoj i klasično vaspitanje. I ne samo to, organizacije / firme, imaju PR (odnose s javnošću) uvijek. Čak i onda kad nemaju zvanično uspostavljenu tu službu i osobu koja se bavi tim.

Šta sve to u suštini znači?

To znači da komuniciraju uvijek, čak i kada nisu svjesni toga. U gore navedenom primjeru stranke kojoj sam se obratila sa savjetom nisam dobila stvarni odgovor. Ali je upravo taj njegov izostanak najgori “odgovor” koji je bilo koja stranka mogla poslati svom potencijalnom biraču. U tom njihovom odgovoru koji oni NISU napisali i poslali je “pisalo”:

“Draga Hana, to što si ti odvojila svoje vrijeme i poslala nam svoj mail je dokaz da si besposlena i da si nas očito loše procijenila. To što misliš da bismo mi trebali uraditi ovo ili ono je tvoja stvar. Mi u stvari nemamo neku posebnu želju komunicirati sa biračima jer nas savršeno ne ineresuje šta oni imaju za reći. Zato, gledaj svoja posla i pusti nas na miru!”

Ne vjerujete mi? Pa ja sam se upravo tako osjećala. I tako se uvijek osjeća neko koga ignorišete ako vam se obrati, bilo sa pitanjem, primjedbom ili savjetom.

Ako u svom poslu ili bilo kakvim aktivnostima zavisite od ljudi, ne smijete ih ignorisati. Kako ćete im sutra prodati proizvod, uslugu ili ideju? Ili možda bolje da pitam – zašto vas čudi što vam ne ide prodaja ako ih ne slušate?

Što se tiče kućnog vaspitanja i PR-a, možda na prvi pogled nemaju veze ali lično mislim da je u toj povezanosti suština. Zašto?

Male firme ili udruženja koja nemaju funkciju PR-a i čak nisu čula za tako nešto, često imaju dobru komunikaciju sa javnošću čak i kad nije planirana niti kontrolisana. Radi se o slučajevima u kojima je osoba sa kojom najčešće komunicirate fino vaspitana i kulturna, obazriva prema drugima, spremna saslušati kritiku i uvažiti savjet. Imala sam priliku upoznati i posmatrati nekoliko takvih. Uvijek brzo i efikasno odgovaraju na email, a kad komuniciraju na internetu nikad ne ulaze u konflikte nego slušaju kritike, daju odgovore, komuniciraju kao da imaju završenu ne znam kakvu školu PR-a.

S druge strane, ima ih mnogo koji su totalno suprotni. Kad im pošaljete email odgovore nakon 7 dana, ako uopšte odgovore. Jednom mi je čak stigao odgovor nakon mjesec uz objašnjenje da je zalutao u Spam folder. Ako odgovore na vrijeme onda to zna biti prilično bahato, tako da vas ostavi bez teksta. A u svojoj komunikaciji na Facebooku na primjer, vrlo često upadaju u rasprave i konflikte, te se dešava da svaki čas neke postove moraju brisati. Čak i kod najdobronamjernije sugestije znaju zauzeti stav “Šta ti meni imaš govoriti, nemaš pojma jer ja sve najbolje znam”. A sutra od istih tih ljudi očekuju pomoć ili kupovinu svojih proizvoda.

Razlike između ove dvije su upravo to vaspitanje. Osobe koje komuniciraju u ime nekih organizacija rade to onako kako komuniciraju inače u životu sa svojim prijateljima i ukućanima. I kada se nađete u prilici da sretnete osobu iz prvog primjera, poželite sa njom otići na kafu. A ovu drugu ne biste voljeli sresti ni u autobusu, zar ne?

Zato je važno biti svjestan činjenice da odnosi s javnošću nisu funkcija koju napišete na vizit karti nakon završene škole ili fakulteta. Odnosi s javnošću su svaka izgovorena ili neizgovorena riječ u ime firme ili bilo kakve organizacije. Pa tek onda sve ostalo.