Odrecite me se

Jesam li vam pričala koliko se užasavam konflikta koji u nekoj svojoj osnovi ima moj interes ili integritet? Podjednako me užasava, ali baš svaki put, konflikt između predstavnika medija i ljudi iz struke odnosa s javnošću koji je, iz neke izvrnute nenamjere, inspirisao ovaj tekst.

Ne bih se bavila istorijom razvoja odnosa s javnoću kod nas koja se vezuje uz „evoluciju“ dijela novinarske ekipe u propagandiste pa potom i u PiaRovce* – kad koristim frazu kod nas, mislim na Balkan, bez izuzetaka (časnih i nečasnih) – jer je, baš kao i svaka istorija (opet, kod nas) podložna svojatanju i različitim tumačenjima sa jako malo činjenica. Radije bih se osvrnula na ključne probleme struke s kojima se mi susrećemo svakodnevno.

I da, neće se svidjeti ni struci, ni medijima a bogami ni klijentima.

Praktično, naš posao je da gradimo i njegujemo odnose sa javnostima (množina, jakako) i to: dugoročno, strateški, dobronamjerno, uzajamno korisno i prije svega i ako je ikako moguće, pošteno i iskreno.

Šta je problem u ovoj rečenici? Pa konceptualno, strukturalno i praktično je puna problema a krenuću… pa, hajde redom. Uzgred, svi problemi rečenice su ujedno i problemi struke.

Dogoročno građenje odnosa podrazumijeva postojanje jednog ozbiljnog dokumenta koji se obično zove „Strategija komunikacije“. Postojanje takvog dokumenta je najčešće u domenu „radimo na tome“, „imamo mi to“ (neđe, zaturila teta Halima kad je pospremala) i naučne fantastike s obzirom na činjenicu da većina onih koji odlučuju o ovakvim stvarima imaju stav: „ma daaaaaaaaaaj, šta će mi za to strategija.“ Takođe podrazumijeva da postoji namjera da te radnje budu „ekološke“, tj., usklađene sa okolinom (u koje spadaju i raznorazne javnosti). Čime dolazimo do one dobre namjere i uzajamne korisnosti.

Gorepomenuta strategija bi jasno definisala i koje to sve javnosti imamo kao firma/firmica, institucija, organizacija… šta god da jesmo. Uzgred, definisane ciljne grupe nama jesu jedan od osnovnih alata a definisanjem istih ujedno jasno ukazujemo upravljačkom tijelu da, osim interne i ekterne javnosti koje se najčešće definišu kao: zaposleni (interno) i mediji (eksterno) imamo još mnogo onih s kojima pričamo. Ili komuniciramo, jelte.

Nego, usitnila sam a nikako da dođem do suštine koja bi glasila:

1. Dame i gospodo, niti smo mi bogomdani da krojimo uredničku politiku (ponekad se ni urednici ne pitaju, ako ćemo pravo) pa makar se ona zasnivala na puštanju isključivo onih objava za koje imaju marketinški ugovor – bez obzira na značaj informacije ili njen kvalitet – to je njihovo pravo i odluka i kao takve ih treba poštovati, niti su mediji trenutno oaza kredibiliteta, etike i pismenosti. A opet, nismo ni mi. Odričite me se novinari i svi vi koji se bavite odnosima s javnošću.
2. Plasiranje/serviranje informacija nisu odnosi s javnošću. Plasiranje informacija stvarno ne spada ni pod kategoriju „odnosi s medijima“. Nisu i ne spada, majke mi. Odričite me se kolege i klijenti.
3. Rijetko (i kratko) radimo sa klijentima kojima su odnosi s javnošću ili PR – povremena aktivnost koja najčešće podrazumijeva tačku 2 ovog mog čangrizanja. Ad hoc odnosi s javnošću nisu odnosi s javnošću. Odričite me se.
4. Tačne, istinite informacije i priče (tačno i istinito uz blagovremeno su zahtijevani činioci zdravih i pravih odnosa s javnošću kao i novinarstva) ne moraju nužno biti skandalozne da bi bile zanimljive i javnosti zanimljive i važne. Mogu biti upravo to: korisne, dobre i pozitivne priče.  Odričite me se. Svi.

I mogla bih ovako unedogled ali neću. Jer, još jednom da se podsjetimo, svi znaju sve o „tom“ PiaRu* i svi su eksperti za komunikacije. O, da, tema ekpertstva kod nas mi je posebno zanimljiva samo nisam još spremna da se pozabavim njom.

Pa dobro, rekla sam vam odmah da se neće nikome svidjeti. I to je tek, ali tek početak. I voljela bih da počnemo da se bavimo uređivanjem naših odnosa. I da ih gradimo. Da se ne omalovažavamo. Da se ne ponižavamo ni mi ni struka a ni naše javnosti. Jer, na kraju krajeva, bruka je da mi ne umijemo da komuniciramo ili da to radimo na ružan način.

I da podsjetim, Prime Communications filozofija kaže: PR vam je nešto poput lične higijene… sve drugo je traćenje parfema … i lijepog pakovanja.

*PiaR – uvijek tražim dobru namjeru u svemu pa i u površnom baratanju terminom i neozbiljnom shvatanju struke. Za sve smo sami odgovorni a ovako površno doživljanje struke oslikava upravu struku samu. Odrecite me se još jednom.