Pisma iza zaključanih vrata vol.1 – Bez brige na normalnom sam mjestu, ali kako objasniti šta radim

Danas sam hospitalizovan i, bez brige, nije ništa opasno. Odmoran, naspavan, sretan, sa uputnicom za operativni tretman cistične formacije na nadbubrežnoj žlijezdi. Cistična formacija je poput mene; velikačka, vodenasta, dobro ograničena, jednodimenzionalna i bezopasna. Hirurg kaže da je stara, pogodna za odstranjivanje tzv. srpastim rezom u predjelu bubrega i nadbubrega. Srpasta je i čekićasta i sama bolnica; da nam nije komunističkih nusprodukata i građevinskih zabluda, ko zna kako bismo se uopšte liječili.

Specijalista radiolog mi je rekao da je cista stara i više od 10 godina, a specijalista urolog pojasnio da, da se radi o nečemu malignom, ne bih ni stigao doći do njega. Oni to govore opušteno, čak praznije i jednostavnije nego što vam autoelektričar kaže da vam je „otišla“ elektronika. Njima je to svakodnevnica, a uz bogatstvo dijagnostike 21.vijeka, svakako niko od vas ko čita ovo pismo nije zdrav. Ako ne vjerujete – provjerite. Ako provjerite, doći ćete i vi na svoju endokrinologiju.

Moram nešto u međuvremenu i pisati, bez heroisanja, bez bezobrazluka, sa ciljem da se zabavljam i da komuniciram s ljudima. Ja sam zapravo uvijek nekako priželjkivao da jedan dio života provedem u Zenici. Doduše, ja sam maštao da to bude u Zeničkom narodnom pozorištu, a ne u Zeničkoj bolnici. Ali, šta je tu je. Hodnici su sumorni, komunikacija sa kolegama pacijentima teška i svi su u potrazi za ohrabrenjima. Atmosfera je drukčija nego vani; dok šetate pijacom – rijetko ćete analizirati tuđe izraze lica, dok ste u bolnici – stalno to radite.

Uvodni razgovori u kafeteriji, na čekaonici i na hodniku su me taman bili malko uveli u depresiju, a onda je došla medicinska sestra sa pojašnjenjima o kućnom redu u bolnici. Zadnja napomena je bila najbolja i sasvim ohrabrujuća: „Novac i vrijedne stvari nosite uz sebe jer bolnice su mjesta gdje se jako puno krade“. Ostao sam u osmijehu. Bolnice su, znači, sasvim normalna mjesta. Na sigurnom sam! E šta je sad problem?

Svi me pitaju šta radim, i niko ne razumije odgovor. Na moje „odnose s javnošću“, doktor je rekao: „S čim se odnosiš“? Nije to više ni smiješno. Bolničku klijentelu to također zanima ali im djeluje nekako nesigurno. Više kao rekreativni posao. „Dobro to, ali šta radiš kao posao“, pita me jedan preduzetnik iz Tešnja. Kažem mu da kao posao pišem poeziju. Gleda me gleda, i kaže nekako s divljenjem. „Dobar mali, ne da se mali!“

Inače, ljudi su bezobrazni i psuju majke osoblju koje im je ovih dana i porodica i komšije i prijatelji. Ali, demokratija je, pa uvijek postoji prostor za privatne tužbe, dokazivanje neažurnosti na radnom mjestu i borbu za istinu i pravdu. Ne očekujem ja od ljudi previše, ali elastično vam nudim jedan ozbiljan komunikacijski trik.

Nakon 5-satnog čekanja pred vratima Prijemne ambulante, nervozni pacijenti za hospitalizaciju su počeli da ozbiljno kriziraju. Tapkali su nogama i davali takt kao rahmetli Kemal Monteno, sve glasnije povikivali da ovo nije uredu i da ne može ovako i sve je mirisalo na nekakav ozbiljniji incident. Nisam dočekao kraj čekanja. Medicinska sestra je provirila kroz vrata ambulante a ja sam joj prišao i sav uviđavan i pun razumijevanja izgovorio: „Kako ste, jeste li se umorili?“ U čudu me gledala dvije sekunde, okrenula se, otišla nazad u ambulantu. Za 10 sekundi izlazi vani i kaže: „Delić Đuljiću, kreni polako za mnom i ništa me ne pitaj“!

E, moj doktore, pomislih na sekund. Moj posao je možda ozbiljniji od Vašeg.