PR u regiji u dubokoj depresiji
Nikad nisam pomislila da bih PROACTIVE i riječ “depresija” mogla uvrstiti u isti tekst jer su ta konferencija i ljudi s kojim imam PRiliku da se ta tri dana družim i od njih učim sigurno jedna od najvrijednijih mogućnosti u ovom poslu.
Tako je bilo i ove godine. Učili smo, družili se, pokrenuli svoju pozitivnu energiju, razdrmali ideje koje nam se vrte u mislima i povezali se sa stručnjacima i učesnicima koji su došli sa istom namjerom — > DIJELITI znanje.
Ipak moram da pišem o dubokoj depresiji u kojoj se nalazi PR profesija u regiji, na koju nam je ukazao Dejan Verčić kroz svoje predavanje.
Iako svjesna da nije sjajna situacija i da može bolje i drugačije, a o tome svjedoče i rezultati trećeg istraživanja stavova PR praktičara u BiH, ovo predavanje me posebno “razdrmalo”.
Profesor Verčić je predstavio nekoliko rezultata ovogodišnjeg istraživanja “Communication monitora” u kojem rezultati regije pokazuju da smo daleko, ali veoma daleko, iza svjetske PR struke. U rezultate iz regije nije uvrštena BiH, jer nažalost nije dovoljno ljudi koji se bave ovom PRofesijom odgovorilo na upitnik.
Ali nije samo činjenica da smo daleko zabrinjavajuća, nego to da nemamo definisan PRavac i plan po kojem bi trebali da razvijamo nas, naše zaposlene, koji će donijeti stvarne rezultate našim klijentima ili našoj kompaniji ili organizaciji za koju radimo.
Nisu se promijenili samo alati i kanali koje koristimo, kontinuirano se mijenjaju tržište i okolnosti, a meni se ponekad čini da se mi bavimo “PRoblemima” o kojima smo govorili još prije 5 godina – iako ta PRavila igre već davno više ne vrijede.
Da li smo mi, koji trebamo da budemo uvijek korak ispred, negdje zaglavili?
Verčić je sa nama podijelio i rezultate koje su dobili kada su svjetske PR praktičare, članove uprava velikih kompanija, intervjuisali sa ciljem da saznaju kako oni biraju članove svog tima i ko danas treba da se bavi odnosima s javnošću. Zanimljivo je što niko od njih nije govorio o specifičnim znanjima kao što je da moraju da dobro pišu, da budu komunikativni, da nemaju strah od javnog nastupa, da imaju novinarskog iskustva itd.
NE – ništa od toga, jer to su sve tehnike i alati koji se mogu naučiti.
Specijalista za komunikacije treba da razumije organizaciju u kojoj radi, da ima sposobnosti strateškog razmišljanja i integritet.
Detaljnije o znanju, vještinama i osobinama koje se traže u prezentaciji.
Sve ovo je naravno vezano i za obrazovni sistem. Da li su naši profesori i fakulteti sposobni da pripreme kadar koji će odgovoriti zahtjevima tržišta?
Zamislite kojom brzinom se razvija PR profesija u zemljama u kojima kompanije poput Siemensa imaju odjele za komunikacije sa preko 2500 ljudi i koje mogućnosti to okruženje pruža pojedincima za razvoj, učenje i napredovanje.
U našem okruženju nemamo takve mogućnosti. Verčić je istakao da vjerovatno nemamo nijednog PR-ovca koji je član uprave neke kompanije i ko zaista utiče na strateške odluke.
Ali to što nemamo, NE TREBA i NE SMIJE da bude opravdanje ili kočnica za nas da budemo bolji od odličnog. Željeli mi to ili ne, to se DANAS traži od nas. Ta PRavila postavlja tržište.
Da li smo zaista dali sve od sebe da se izborimo za svoju poziciju u organizaciji i da pokažemo menadžmentu da možemo pomoći u ostvarenju ciljeva i rezultata?
Da li smo spremni da razumijemo, PRatimo i stvaramo nove trendove koji se mijenjaju svakodnevno?
Da li smo sposobni da se takmičimo, ne sa konkurencijom iz regije, nego na svjetskom tržištu?
I meni omiljeno pitanje sa ovogodišnjeg PROACTIVE-a za koje nam je Robert Ličen preporučio da sebi postavimo na kraju svakog radnog dan:
Da li bismo sebe zaposlili za posao koji obavljamo?
Ako su na ova pitanja odgovori DA onda idemo u PRavom PRavcu, ako nisu onda je vrijeme da više radimo na sebi. Jer jedino sebe možemo mijenjati.
