Pravila o nepostojanju pravila

Pričam sa mužem sinoć i on mi kaže kako je firma koja je smještena u suterenu naše zgrade u krizi i kako već 3 mjeseca nisu primili platu. Viđam te ljude svaki dan, rade od jutra do sutra, čak i vikendima, pa mi baš nešto žao što ih je na svu muku snašlo i to. Komentarišemo kako će vjerovatno propasti jer danas teško da se neko može izvući ako dođe u situaciju da par mjeseci zakasni sa ispunjavanjem svojih obaveza.

Danas je jako teško uspjeti u biznisu, ma kakav i koliko veliki bio. Sjećam se da sam slušala na svom fakultetu predavanja iz menadžmenta lekcije o tome kako je firma kao novorođenče, kako joj treba pažnje, hrane (novca), posvećenosti i kako je 5 godina neki minimalni rok u kojem se bilo kakav posao može koliko toliko postaviti na noge. Taj podatak je meni lično pomogao dok sam sama bila privatnik jer sam uvijek tu cifru imala u glavi i nisam mogla da nazovem tu svoju malu radnju uspješnom sve dok ne prođe tih 5 godina. Kad sad malo bolje razmislim biće da sam se previše fokusirala na nju jer sam sa radnjom i propala tačno nakon toliko. Vjerovatno sam trebala u glavi imati i neki dugoročniji plan.

Ne znam je li to do toga što sam štreber, ali ja za sve što radim u životu uvijek tražim i neku potvrdu u teoriji. Ako se bavim biznisom onda čitam o menadžmentu i upravljanju, ako se bavim društvenim mrežama onda stalno istražujem teoriju o njima, ako krenem da hodam svaki dan ja prije toga dobro iščitam sve o značaju fizičke aktivnosti za čovjeka. Možda mi to i odmaže u svemu jer uvijek u glavi imam i onu varijantu kako bi nešto trebalo, a to se vrlo često razlikuje od stanja u praksi. Bar je tako bilo sa svim silnim lekcijama iz biznisa koje sam pokušala primijeniti u svom životu. Trebale su mi godine da shvatim kako su sve te lekcije uglavnom napisane u Americi gdje se djeca od malih nogu usmjeravaju da pokušavaju, rade, propadaju, gdje su zakoni primjenjivi i gdje država funkcioniše. Uglavnom, od svega što sam ikad naučila o biznisu ovdje kod nas nisam uspjela primijeniti skoro ništa, pa mi je to stvorilo i dodatnu frustraciju jer sam kao znala kako bi trebalo da bude.

Razmišljajući tako o upravljanju i biznisu sjetim se opet svojih komšija i ne mogu a da se ne zapitam koliko je njihov direktor zaslužan za stanje u kojem se nalaze. Iz iskustva opet, meni se čini da je veoma bitna stvar u biznisu shvatiti kad je onaj momenat kad je bolje sve zaustaviti, da se ne bi išlo dalje u propast. Ja sam recimo nekoliko mjeseci zakasnila sa tom spoznajom i zaustavljanjem svega i vrlo često mi i danas kroz glavu prođe famozno “Eeeee, da si bila pametnija sad ne bi morala ovo…”, jer posljedice tog pogrešnog momenta vučem i danas. A bila sam sama i moje loše vođenje biznisa je srećom naškodilo samo meni. Šta kad od vas zavisi 10, 20 ili nekoliko stotina ljudi? Znam da bih ja u takvoj situaciji sigurno imala poveći čir na želudcu.

Postoji taj problem u biznisu koji sam ja imala, a zove se “Ako napravim ovo krenuće me i sve će biti kako treba”. Kad uđeš u tu šemu nekako je teško pogledati sve sa strane i prepoznati da vjerovatno ne postoji nešto što možeš uraditi i vratiti sve u pozitivu. Unutra si, potrošio si godine da napraviš nešto, voliš to sve što imaš i teško je priznati poraz. Teško je potpuno objektivno pogledati brojke na papiru i reći – ne ide. A često ne ide jer je konkurencija ogromna u bilo kojoj oblasti na planeti i ponuda svega je davno premašila potražnju.

Znam da sam sa sjetom čitala prvu lekciju iz ekonomije u kojoj se učilo o istoriji i o tome kako je nekad bilo dovoljno imati proizvod ili uslugu – kupci su čekali da ih kupe jer je ponuda svega bila veoma mala. Da, sad kao bajka zvuči da se nekad moglo prodati sve što se proizvede. Danas se često sjetim riječi mog tate koji kad god uđemo u neki veliki tržni centar kaže “Ja se uvijek pitam da li se sva ova roba stvarno nekad proda”.

Sva ova moja razmišljanja o biznisu i upravljanju, sa naglaskom na propadanje je pokrenulo moje iščitavanje govornika i tema najavljenih za Proactive konferenciju na koju idem iduće sedmice. Konkretno se radi o predavanju Vladimira Vulića koje se i zove Nova pravila menadžmenta za Facebook generaciju . Nekako sam od svega najavljenog njegovo upikala kao meni najinteresantnije, valjda zbog ovih mojih dugogodišnjih dilema i nesklada između teorije i prakse. Jedva čekam da čujem šta ima da kaže jer znam da se za 15-ak godina od kako sam ja slušala teoriju na fakultetu promijenilo skoro sve.

Naravno, i ostale teme i priče će biti korisne, o tome sam pisala već u tekstu Proactive – posebno me raduje. Uz njega smo Dobrila i ja prošle sedmice dogovorile i dvije ture pića na Kozari, za dvije osobe. Pa da ostanemo u tom fazonu evo i sad – piće na Kozari dobija onaj ko tačno odgovori na pitanje gdje je održan 1. Proactive?