Riječ, dvije, tri o društvenoj odgovornosti

Riječ, dvije, tri o društvenoj odgovornosti

„Mi smo društveno odgovorni, učestvujemo u humanitarnim akcijama“ česti su odgovori kompanija kod nas na pitanje o njihovoj korporativno društvenoj odgovornosti. Ove aktivnosti su uglavnom ad hoc humanitarne akcije gdje kompanije odgovaraju na pozive za finansijsku podršku nekih udruženja ili pojedinaca. Divno je što su ove kompanije osjetljive na potrebe pojedinaca ili grupa, što uprave ovih kompanija žele pomoći na način koji je u tom momentu nekom potreban, ali da li je to sve što društvena odgovornost treba da bude? Dala bih malo kasnije odgovor na ovo pitanje, neka ostane za razmišljati dok dalje čitate ovaj tekst.

S obzirom da se kod nas, pri ovome mislim i na zemlje u regionu, pojam korporativne društvene odgovornosti tek polako, često nespretno, uvodi u poslovanje nekih kompanija, dolazi do nerazumijevanja samih kompanija šta ta korporativna društvena odgovornost zapravo znači. Ovome je uzrok i prilično nerazumijevanje javnosti o tome čime treba da se bavi biznis sektor, šta su obaveze institucija i donosioca odluka, čime treba da se bave udruženja građana, odnosno popularno zvani nevladin sektor, a kako treba da se ponašaju građani u izgrađivanju kvaliteta jednog društva.

Pisaću o društvenoj odgovornosti, odgovornosti prema društvu koje treba da imamo svi mi, ne samo o korporativno društvenoj odgovornosti, a voljela bih da bude konstruktivnih komentara i da zajedno razgovaramo o ovoj temi. Proći ću kroz neke primjere da malo približim ovu priču svim ovim javnostima koje sam gore navela.

Jednokratne individualne akcije prikupljanja novčanih sredstava

Kod nas su, na žalost, vrlo aktuelne jednokratne akcije za pomoć pri liječenju neke osobe koja boluje od teškog oboljenja. U tim akcijama je uglavnom cilj prikupiti novac za neki operativni zahvat u inostranstvu za tu osobu, a te osobe su najčešće djeca. Dakle, individualan pristup, ne društveni. Vrlo često, ove akcije su organizovane kroz neka udruženja koja u ime osobe kojoj je u tom momentu potrebna pomoć, pokreću akciju, a vrlo rijetko ili gotovo nikako, te organizacije nemaju aktivnosti kojima je cilj uspostaviti sistem kojim bi se ovakvi slučajevi rješavali dugoročno, tako da u tim uslovima i nema mjesta održivim rješenjima. Vjerujem da će se sa mnom složiti sve one organizacije civilnog društva koje to stvarno jesu i koje rade na poboljšanju socijalne politike.

Građani dalje, odnosno opšta javnost, se, iz nekog razloga, osjećaju odgovornim da prikupe taj novac, jer ih se poziva na odgovornost. Da razjasnimo, osjetljivost na nečije stvarne životne probleme ne bi trebalo da ikome od nas izostane i uvijek je nekome, tu negdje vrlo blizu oko nas, potrebna neka vrsta naše pomoći i podrške. Na nama je da ne ostanemo gluhi i da odgovorimo na te potrebe istinski i iz srca, zbog toga što je to ispravno. Međutim, organizacija ozbiljnijih kampanja za pomoć jednoj osobi, a pored te osobe ima još mnogo osoba sa istim ili sličnim problemom, pred mene je postavilo mnoge moralne dvojbe i više nemam sumnje da su razlozi opravdani. Jednostavno, ne smatram ispravnim da se pokreću masovne kampanje za pojedince, jer je to diskriminacija prema onima koja je ista ili slična vrsta pomoći potrebna i gdje se građani ni u kom slučaju ne smiju pozivati na odgovornost. Jedini opravdan poziv na odgovornost čitave javnosti je u tome da zahtijevamo da se fondovi, na koji način se oni formirali ili koristili postojeći, bave ovom problematikom. Za mene su svi ljudi isti po ostvarivanju prava, a u ovom slučaju o djeci me ne pitajte uopšte, iznimke ne postoje. I ne postoji „ali“ koje se uvijek nekako nameće tražeći opravdanost za odluke koje donosimo! Zbog tog „ali“ i traženja izgovora, a ne pravih razloga, tapkamo već 2 decenije u mjestu, zapravo idemo unatraške. Svakako da sam svjesna da se sistemski, u bilo kom sektoru, stvari sporo odvijaju ili gotovo uopšte ne, ali to je i zbog velikog odsustva pozivanja na odgovornost institucija.

Organizacije civilnog društva, gdje ste?

Prateći rad pojedinih organizacija, pri ovome mislim na udruženja građana (uglavnom su to neka humanitarna udruženja), uvidjela sam da u većini slučajeva osobe koje vode te organizacije ne shvataju čime organizacije civilnog društva treba da se bave. Ovaj problem je naročito izražen kod organizacija koje nemaju profesionalno angažovane osobe u radu organizacija, odnosno, potpuno se nečim drugim bave u toku „radnog dana“. Ovo je jedan od razloga zbog čega i ljudi iz tih organizacija „lutaju“ u donošenjima odluka i postavljanju prioriteta šta je to ovom društvu, a oni definisali svojim statutom, potrebno, a da oni svojim kapacitetima mogu realizovati. Onda imate situaciju da pojedine organizacije, a slične situacije su se desile kod više organizacija, prihvate novčanu donaciju za svoje korisnike, a donacija je došla od predsjednika države, entiteta ili od vlade. Gdje je ovdje problem? Zvanične institucije imaju obavezu da rade na socijalnim programima, da obezbijede fondove, da imaju strategije i planove, odnosno sistemski odgovore na pojedina društvena pitanja. S druge strane, organizacije civilnog društva ni u kom slučaju ne bi smjele prihvatiti ovakve jednokratne vrste pomoći, na primjer, za nabavku paketa hrane za nekoliko desetina socijalno ugroženih porodica, jer na taj način daju zahvalnost institucijama što ne rade svoj posao i same postaju odgovorne za pojavu problema koje, navodno, pokušavaju riješiti. Postoje načini na koje institucije mogu finansirati organizacije civilnog društva, a to su posebni grant programi gdje organizacije svojim projektima odgovaraju na pozive u okviru ovih programa kojima je za cilj podrška u rješavanju određenih društvenih pitanja.

Još nešto vrlo bitno, a o tome je bilo riječi na jednoj od radionica u organizaciji UNICEF-a BiH kroz prezentaciju predstavnice Udruženja novinara BiH, Milkice Milojević Taj novac nije novac predsjednika ili vlade, taj novac je novac građana, poreskih obveznika, novac nije „donirao predsjednik“! Ne samo da zvanične institucije ili njihovi predstavnici ispred institucija ne bi smjeli „poklanjati“ novac niti bi udruženja građana smjela prihvatiti taj novac, nego taj novac nije tih institucija, to je novac svih nas, to je javni budžet!

ruke

Društveno odgovorno poslovanje / korporativna društvena odgovornost

Pojam ili pojava postala vrlo popularna, ne samo kod velikih kompanija koje posluju na globalnom nivou, nego i kod onih koje posluju u nekoj svojoj lokalnoj sredini. Ali šta kompanije treba da rade da budu odgovorne prema, kao prvo svom okruženju, a onda i društvu globalno?

Da svedemo na neki lokalni nivo priču o korporativno društvenoj odgovornosti. Zbog svega onoga što sam gore navela i atmosfere u javnosti i kako kompanije odgovaraju na potrebe društva, često se korporativna filantropija definiše kao korporativna društvena odgovornost. Kao što sam i u prvoj rečenici ovog teksta navela, kompanije ukoliko doniraju određenu količinu novca u humanitarne svrhe, smatraju da su takve vrste aktivnosti one koje društveno odgovorne kompanije rade. Da, društveno odgovorne kompanije imaju i takve aktivnosti, ali prije nego si kompanije daju epitet društveno odgovorne, njihovo poslovanje mora biti istinski odgovorno prema društvu, što ih u stvari čini društveno odgovornim kompanijama. Ovo znači da kompanije, npr. ne mogu svojim aktivnostima vršiti negativan uticaj na životnu sredinu, moraju poštovati sigurnosne mjere za radnike, ne koristiti djecu za rad, kao i to da ne bi trebale sarađivati sa kompanijama koje ne poštuju poslovnu etiku. Da ne pominjem da se zakoni o radu i svi zakoni i propisi koji se odnose na specifično poslovanje te kompanije moraju poštovati u cjelosti, jer u protivnom ne dovodimo u pitanje društvenu odgovornosti, nego počinjeno krivično djelo. Društveno odgovorne kompanije brinu o svojim zaposlenima i odgovaraju na njihove potrebe. Kad se ispoštuju svi zakonski i moralni kodeksi poslovanja jedne kompanije, onda se može govoriti dalje o specifičnim aktivnostima korporativne društvene odgovornosti. Samo da napomenem da su raznorazne aktivnosti sponzorstva ili donacija udruženjima građana ili nekim javnim ustanovama kao što su škole ili zdravstvene ustanove zapravo korporativna filantropija, koja je samo jedan mali dio korporativne društvene odgovornosti, dok je društvena odgovornost kompanija zapravo ulaganje u samo poslovanje te kompanije na način da ono samo po sebi bude odgovorno prema zajednici. Ovo podrazumijeva uvođenje specifičnih standarda u poslovanju ili noviteta kojim se neki poslovni proces poboljšava na način da povećava profit te kompanije i ujedno ima i pozitivan efekat na društvenu zajednicu.

A da se aktivnosti koje su daleko od društvene odogovornosti svrstavaju kao takve, ima mnogo primjera. Vrlo su česti primjeri, ne samo kod velikih korporacija i multinacionalnih kompanija, nego i kod nekih manjih kompanija, da realizuju kampanje u nekim zajednicama utičući na određene specifične pojave u društvu, a s druge strane, svojim poslovanjem imaju izražen negativni socio ekonomski efekat na pojedine zajednice i pri tom ostvaruju profit. Žao mi je, ovdje nema priče o društvenoj odgovornosti, zapravo je upravo suprotno, jer se kroz neke sitne donacije koje se kao nazivaju društveno odgovornim aktivnostima pokušava prikriti ono što te kompanije u stvarnosti rade i koliko štete društvu.

Česti su i primjeri da kompanija ili neka organizacija koja poziva kompanije na društvenu odgovornost, ima za cilj da nešto „pokloni“ zajednici, a ukupni budžet koji bi na tu aktivnosti izdvojili je recimo par desetina hiljada EUR. Ovaj gore navedeni cilj je definisan kao krajnji cilj akcije i sve se radi zbog toga. Ostvarujući taj „društveno odgovorni cilj“, na promotivno medijsku kampanju izdvoji se oko 500% puta više novca nego za vrijednost donacije. Hvala što ste tako osjetljivi, ali ne morate biti, koristite neke druge aktivnosti za sopstvenu promociju!

S druge strane, javnost kod nas ima veliko nerazumijevanje kada je riječ o obavezi kompanija prema zajednici. Od kompanija se očekuje da obnavljaju dječija igrališta, da doniraju opremu zdravstvenim ustanovama, da hrane i da liječe sugrađane, itd. Svakako da kompanije to mogu da rade i da su takve vrste aktivnosti dobrodošle nekim zajednicama, kao i što neke kompanije ili javne ličnosti imaju svoje fondacije iz kojih se novac koristi za podršku projektima jačanja lokalnih zajednica. Ali od kompanija se takve vrste aktivnosti ne smiju očekivati, oni nemaju takvu vrstu odgovornosti prema društvu. Biznis sektor je onaj koji ima odgovornost da plaća poreze i najvećim dijelom puni javne budžete iz kojih treba dalje da se finansira ono što je potrebno nekoj zajednici, a na javnim upravama je da odgovorno i održivo upravljaju ovim budžetima.

A mi svi, građani, kako da budemo odgovorni prema društvu, prema nama samima? Tako što ćemo uočavati promjene koje mogu ili već narušavaju kvalitet života i kvalitet društva i reagovati, ukoliko želimo pozitivnu promjenu, jer ona se neće desiti ukoliko reakcija i inicijativa za promjenom izostane.

Ono što nam je svima potrebno, jeste da se učimo obraćati na prave adrese kada pozivamo nekoga na odgovornost ili obavezu koju ima prema društvu. Pogrešnim pristupom pojavama ili problemima u društvu, a iz dobre namjere i misleći da se tim postupkom neki problem rješava, postajemo dio problema, a ne njegovog rješenja.

Ostavite odgovor