Savjeti za direktore vol.2: Znaju li vaši uposlenici ko im daje platu?

Savjeti za direktore vol.2: Znaju li vaši uposlenici ko im daje platu?

Jedan moj mudri i srednjovječni prijatelj stalno govori staru izreku koja kaže da nema ništa gore nego brojati tuđe pare i raditi one stvari sa svojom ženom. On je konobar i radno mjesto mu je takvo da stalno gleda tuđe pare i tuđe žene, i on je samo uvodna metafora za priču o općoj percepciji rada za firme koje su u privatnom vlasništvu, ali ne privatnom vlasništvu onoga ko u tom momentu govori, nego u privatnom vlasništvu nekoga drugog, ko uglavnom vozi dobar automobil, uglavnom kasni na posao i stalno je na putu, uglavnom uvijek ima novaca i uglavnom, osjeća značajan procent Bosanaca i Hercegovaca, ne može imati nikakve probleme u životu.
Papir neće otrpjeti uzdahe koje sam čuo od ljudi koji rade „za privatnike“. To se ne može opisati ali se i ne mora opisati; već ih znate, svi vi koji živite na području bivše Jugoslavije koju danas zovu Region. Duboka je to i teška priča o nesreći naroda koji zna sve posljedice vlastite nesreće i nikada ne misli da bi neki od uzroka te nesreće mogao biti baš u njemu. Tu priču ću pričati nekom drugom prilikom.
Uostalom, ovaj osvrt i nije posvećen onima koji uzdišu, nego onima na koje uzdišu, vlasnike privatnih, u ogromnom procentu, porodičnih firmi. I vlasnici uzdišu, još emotivnije, ali manje dramatično – oni, naime, nemaju vremena za dramatizovanje. Njihov je imovinski karton zanimljiv svakom uposleniku, a bilanca uspjeha je zanimljiva samo računovođi, i to i njemu strogo poslovno i strogo formalno.
Nije kompliment to što uposlenik vaše pare poredi sa svojom ženom; dapače, jasno, metafora govori o dosadi, rutini, nedostatku adrenalina, potrebi za promjenama, o nezainteresovanosti, nepoštovanju, u poslovnom smislu: o otuđenosti od same suštine i logike poslovanja. Paradoks je da je uposlenik u vašoj firmi čovjek koji je dobio povjerenje da će određene stvari raditi umjesto vas i bolje od vas. Realnost je, ma koliko bila paradoksalna u zemlji sa 44 posto nezaposlenog radno sposobnog stanovništva, da je ogroman broj ljudi koji razmišljaju poput mog, na početku teksta citiranog prijatelja.
Ko je za to kriv? Šta stvara otuđenost o kojoj govorimo? Gdje je ključna tačka zbog koje uposlenici ne razumiju poslodavce? Uposlenici su poslodavcima, da se razumijemo, bitniji nego poslodavci uposlenicima. Ja u jednoj godini mogu promijeniti 6 poslodavaca, i i dalje biti dobro raspoložen. Ako moj poslodavac na mojoj poziciji u 12 mjeseci izmijenja 6 ljudi, sumnjam da će biti dobro raspoložen a još sam sumnjičaviji oko toga da posao neće trpjeti. Iz perspektive poslodavca, ulog je znatno veći a posljedice znatno neugodnije.
Ljudi idu na posao, provode 8 sati na radnom mjestu, i od 1. do 10. u mjesecu očekuju platu. Kao poslodavac, mora da stalno mislite o tome. Ipak, možda ste propustili da im kažete nekoliko stvari, koje bi vam mogle pomoći da imate lojalnije, zadovoljnije i ispunjenije zaposlenike.
1. Jeste li im rekli da platu ne dajete Vi, nego kupci i investitori?

Ljudi hoće svoje pare. Dobro, zaradili su ih. Ljudima trebate reći odakle te pare dolaze. Kako su dobili platu koju su dobili. Poveznica između proizvoda (koji oni prave), procesa naplate, plaćanja poreza i doprinosa, plaćanja gospođe koja čisti kancelarije ili prostorije fabrike, je logička matrica koju uposlenici moraju znati. Često je, vidim i znam, ne vide i ne znaju. Recite im to, bit će lakše i njima i vama.

2. Kada ste ih posljednji puta pitali kako su?

Onako, usput, za doručkom ili dok se vozite na sastanak, dok gledate svježe ofarbanu ogradu, ili dok dogovarate režim rada za vikend. Najznačajniji resurs, vrijednost svake kompanije su ljudi. Neka vaš odnos bude vrijednosni, a ne ugovorni. Neće vas mnogo koštati i svakako će više koristiti vama nego njima.

3. Investirate u proizvodnju, infrastrukturu i u IT tehnologije. I u ljude? A u međuljudske odnose?

Platili ste stipendiju za Vašeg perspektivnog asistenta? 10,000 KM, 15,000 KM? Lijepo. Jeste li uložili neki dinar u bolje međuljudske odnose? Fudbal se igra 11 na 11. Je li stvarno mislite da bi Lionel Messi, Christiano Ronaldo, Zlatan Ibrahimović i Edin Džeko mogli da pobijede 11-člani drugi sastav fudbalskog kluba „Bosna“ iz Visokog? Ja sam siguran da ne bi. Ako Vaša kompanija ima 14 igrača, jeste li sigurni da svi oni funkcionišu i da igraju na bar 60 posto njihovih mogućnosti?
Treba pojmiti: vi ste direktor i želite da formirate najbolje moguće timove. Želite da mijenjate navike, da investiramo u odnose. Morate da demistificirate probleme, da zaboravite na oholost, da više poštujete i više razumijete i razumijevate. Za početak – sebe.

Leave a Reply