Savršen projekat

Rijetko koristim priliku da pišem o projektima na kojima radim, to radije prepuštam drugima da kritikuju, ali ovaj put sa zadovoljstvom činim iznimku. U dvadesetak godina karijere, rijetko kad sam imao priliku da uradim savršen projekat.

Kao prvo, da pojasnim šta je to po mom mišljenju savršen projekat: onaj projekat u kojem ste imali mogućnost da izrazite svoj kreativni potencijal, a da pri tom probudite emocije posmatrača i ostavite pozitivan trag i pomognete društveno i životno ugrožene pojedince ili grupe nazivam savršenim projektom.

Eh, imao sam sreću da upravo završim jedan takav projekat. Prime Communications je angažovan da napravi kampanju za pomoć kupovini insulinskih pumpi za djecu oboljelu od dijabetesa. I gle čuda, jedini zahtjev koji je klijent postavio je da kampanja bude emotivna i uspješna…

Na prvu sam pomislio da će zadatak biti prilično teško realizovati, rok je bio veoma kratak, tematika meni prilično nepoznata… nakon 2-3 dana analiza i upoznavanja sa problemima djece oboljele od dijabetesa, moj apetit za dobrom kampanjom je postajao sve jači i emotivniji. Storyboard je prihvaćen na prvu, bez bilo kakvih izmjena, osim par više manje tehničkih detalja. Iskreno, tek tada sam pomislio kako sam sam sebe uvalio u gomilu problema. Naime, storyboard je podrazumjevao da sva snimanja radimo sa klincima koji su oboljeli od dijabetesa, a znate kako je raditi sa klincima u dobi od 5-6 godina, bez ikakvog castinga i neke velike pripreme “glumaca”.

I onda prvog dana snimanja, moj totalni šok: Ana, Maja, mali Marko, veliki Marko i Uroš, mojih pet “glumaca” na setu… ovo “glumaca” namjerno sa znacima navoda, jer ovi klinci ništa ne glume, to su oni, to je njihov svakodnevni život, njihova svakodnevna igra, to su oni u svom punom sjaju i sa svim problemima koje im je dijabetes nametnuo, 24 sata dnevno, svaki dan u godini, do kraja života…

Ovi klinci ni jednog trenutka, u dva dana snimanja, nisu rekli da im je malo dosadilo čekati da se namjesti rasvjeta, pa pogodimo ugao kamere, da po 15 puta trče po lišću umjesto da se igraju na predivnom jesenjem suncu, a imali su puno pravo na tako nešto, jer njihove potrebe se u mnogome razlikuju od potreba “pravih” glumaca, koji često djeluju i ponašaju se kao Bogom dani. Snimanja smo prekidali jedino u trenutcima surove realnosti: mjerenja količine šećera u krvi i primanja insulina.

Takvo zadovoljstvo u mom poslu već dugo nisam osjetio, takvu lakoću sa kojom smo sve snimili, takvu jednostavnost komunikacije, takvu količinu emocija… zaista nevjerovatno! Nevjerovatno koliko često zaboravimo kako život može biti jednostavan, kako nam marginalni problemi izgledaju ogromni, kako od ničega uspijemo sebi pokvariti dan, neko čak i čitav život. Zato koristim priliku da još jednom zahvalim svojim velikim Glumcima, Ani, Maji, malom Marku, velikom Marku i Urošu.

Ovo je priča koju ću pamtiti do kraja života, priča koja je promijenila bar dio mene, priča koju ću pokušati prenijeti svima oko sebe. A koliko je još ovakvih i sličnih neispričanih priča, koliko je još savršenih projekata oko nas…

Napomena: udruženje “Odrasli za djecu” sprovodi akciju prikupljanja sredstava za kupovinu insulinskih pumpi za djecu oboljelu od dijabetesa u Republici Srpskoj.