Sažetak bh. odnosnojavnosne scene u 2015. godini –  ima odnosa – ponajviše bez javnosti

U godini koju ispraćamo struka odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini nije doživjela niti jedan datum koji bismo pamtili kao katarzični moment upoznavanja sa samopoštovanjem i samosviješću, pa ni sa vlastitim vrijednostima, i možemo reći da je plutanje bh.privrede između zakupljenih medijskih termina, besciljnih sponzorstava i izazavjesnih dogovora nastavljeno.  Jedan regionalni stručnjak za razvoj online strategija godinama tvrdi kako u zemljama regiona treba zabraniti profesionalno igranje fudbala za starije od 21 godine, i makar bi to značilo da je i moj kraj odnosa s javnostima blizu, takva ideja bi mogla biti korisna i za bh. odnose s javnošću, sa varijantom 31+ umjesto 21+.

Ipak, ne želim ni misliti pisati o dijelu za koji je odgovoran neko drugi. Nemoć udruživanja, definisanja, postavljanja i podizanja standarda struke su poteškoće za koje su odgovorni ekskluzivno profesionalci na polju odnosa s javnošću i posljedice su vidljive i bolne godinama, i slika nije bila bolja u 2015., a neće ni u 2016.godini.

Zablude

Konkurencija

Ništa drukčije nego u prethodnim godinama, moje komunikacije sa kolegama iz drugih agencija i kompanija imaju jednu tešku zavjesu doživljaja da neko nekome nešto krade i da radimo nešto što baš i ne bismo smjeli. Mnogo puta čujem i optužbe o ukradenim idejama i lajtmotivima kampanja i aktivnosti, sa nadmenim stavovima o prestižnijim diplomama i boljim referencima, kvalitetnijim regionalnim i svjetskim partnerima, iskustvima i drugim argumentima koji su bitni, ali neće presuditi da neko pripremi bolju kampanju u 2016. godini. Nedostatak inovativnosti je sasvim evidentan i u svijetu se rješava jakim strukovnim povezivanjem i zajedništvom. Cijene usluga? Takvim pristupom, definiše ih struka a ne bespoštedna borba za to ko će ponuditi manje. Ruka agencije Prime Communications i dalje visi u zraku i nikad nećemo odustati.

PR vrijednosti se ne mogu mjeriti

Svijet još od barselonske deklaracije iz 2010. godine troši vrijeme, novac i energiju mjereći efekte odnosa s javnošću, tražeći brojke koje će mjeriti i argumentovati težinu struke, a naše tržište je još u zabludi šarmantnijeg šarmiranja. Jučer pročitah vijest o bendu koji nudi besplatni download pjesama, a onda organizuje koncerte na lokacijama na kojima je interes najveći. Interni standardi, eksterni standardi, svjetski standardi, 10% radnog vremena i poslovanja posvećenog efektima i unapređenju output-a rada, to je ono što također još čekamo. Ažurno radimo na tome i feedback klijenata je vrlo kvalitetan, ali želim da vidim cijelu sliku. Nije upitno hoće li takvog sistema biti, upitno je hoćemo li ga dočekati radeći posao koji radimo. Razviti? E to bi bilo fenomenalno.

Trendovi

Kupujmo nedomaće

Uvijek sam sumnjičav i kritički raspoložen prema kampanjama koje pozivaju na kupovinu domaćih proizvoda, zato što argument geografskog porijekla ne može biti stub poslovanja i ne može biti osnovni element potrošačke navike društva kao takvog. Ekonomski patriotizam jednostavno nije način, i kvalitet će uvijek biti presudan za široke potrošačke krugove. Ipak, ni nepatriotizam nije način. Kada je u pitanju sektor usluga generalno, ponajviše edukativnih i promotivnih, trend bh. društva je angažovanje nedomaćih ljudi i kupovina nedomaćih usluga. U tom smislu ne presuđuje kvalitet nego nepovjerenje prema domaćem i inertno prihvatanje drukčijeg naglaska i tuđe inteligencije; ne zato što je oštrija nego zato što je tuđa. Da budem jasan, ja sam za jedno potpuno otvoreno tržište u kojem će biti potpuno nebitno da li se na tender prijavljuje ponuđač iz Bosne i Hercegovine, Albanije ili Mađarske. Neka, nek bude otvoreno. I, rekoh, nisam za to da kupujemo domaću čokoladu zato što je domaća, sve dok nije konkurentna ili bolja sa najboljim. Ali nisam ni za to da kupujemo usluge iz Srbije, Hrvatske i Slovenije dok naši, jednako kvalitetni ili kvalitetniji eksperti nemaju šansu. Ni na našem, kamoli na njihovom tržištu.

Sponsored online priče i novinarski osvrti  

Ko, šta, gdje, kako, kada, zašto pa onda dvije izjave ključnih aktera pa zaključna spinovana rečenica sa pozivom da kupujete proizvode? Pa onda sponsored Facebook oglas, sa 20.000+ lajkova bez interakcije i bez ikakvog vidljivog efekta? Nagradne igre?

Odvojeni od suštine, otuđeni od istine, bh.privredni giganti kupuju nekvalitetne usluge, vjerujući da je sve to ipak slično. Nevješta ruka autora otkriva mnogo više nego što bi htjela: nema istine u skrivanju stomaka košuljom, i nema kretanja bez strasti prema kretanju a ne destinacijama. Kako novinarstvo u Bosni i Hercegovini godinama nestaje i pretvara se u zakupljeni medijski prostor, tako odnosi s javnošću postaju odnosi kompanija i medija. Javnosti, naravno, apstiniraju od kupovine takvog sadržaja.

Društvene mreže su umorne od nas

Konačno, trend društvenih mreža koji nas osvaja od 2007. godine postaje zasićen nesadržajnim sadržajima, strukom koja je proizvoljna i osamljena i nejedinstvena i možda i nije sama. Mnogo je autentičnih stručnih oblasti s kojima se borimo, otprilike onoliko koliko i stručnjaka. Čitalac ovih redova će priznati da ne prihvata zahtjeve za prijateljstva, lajkovanje i umrežavanje sa bh. privrednim subjektima koji nastoje svoje poslovanje razvijati koristeći društvene mreže.

U jednom blago-informativnom tonu počinje i završava ocjena trenutnog potencijala naloga na društvenim mrežama koje koristi 90% bh.kompanija. Jasno je zašto je to tako. Ne može samo, i ne može tek tako.

Konačno, naredna godina neće mijenjati mnogo i ako je već izvjesno da smo nespremni razvijati struku, da smo površni i nepovjerljivi i da smo već potrošili mnogo kredita, znam da blogpostovi ne mijenjaju mnogo ali još vjerujem u ljudsku svemoć, dug mi je da ovaj tekst zaključim optimizmom, jednom riječju ili porukom koja će biti pamtljiva i korisna za narednu godinu. Neka to bude riječ javnost. Hajde da vodimo odnose s javnostima, a ne odnose bez javnosti.