Social media „l’art pour l’art“ ili jesu li društveni mediji postali sami sebi svrhom?

Nakon podužeg nagovaranja i uspješnog raščišćavanja rasporeda, uspio sam sjesti, srediti misli i složiti nešto za mog prijatelja Dragana Močevića i Prime blog.

Budući da sam gotovo svakodnevno uronjen u društvene mreže i nove medije na području Yugosfere, odlučio sam malo se pozabaviti prostorom u kojem se, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno odvija dio naših života. Kako je riječ o novom i još neistraženom području, koje iz dana u dan raste i razvija se, na sve strane rastu, kao gljive poslije kiše, razni stručnjaci, gurui i ninje za društvene mreže i nove medije. E da, meni je puno draži naziv, društveni mediji pa ću njega ubuduće upotrebljavati kada govorim o blogovima, Facebooku, twitteru, google+u, YouTubeu, flickru, Quori, Tumblru, MySpaceu, Quiku i ne znam kako se sve ne zovu internetska mjesta konverzacije i dijeljenja. I sad nazad na moja razmišljanja. Ako vas, uopće, zanima o čemu razmišljam.

Na jednom skupu komunikacijskih stručnjaka na Ekonomskom fakultetu u Splitu rekao sam nešto što me proganjalo kako u on line, tako i u off line svijetu. Odgovarajući na pitanje o društvenim medijima i njihovom utjecaju na reputaciju, rekao sam da, iz moje perspektive, dugoročno gledano, imamo problem jer se u području komunikacija i izgradnje te upravljanja reputacijom stvaraju nova zanimanja – social media manager i community manager – u kojima dobrim dijelom rade ljudi koji su, u najmanju ruku, sociofobni. Meni se čini da se puno radije druže s 0 i 1, nego li sa stvarnim ljudima koji ih, čini mi se, prilično nerviraju. Znam, znam, nabacujem etiketu bez osnove, temeljim ju na vlastitim opservacijama bez temelja na nekom „relevantnom istraživanju“, nisam objektivan jer nisam utjecajan, nisu oni hateri nego imaju mišljenje o svemu koje jedino ispravno i druga ih mišljenja ne zanimaju i sigurno imaju prijatelje koju nisu oni mali ljudi koji žive u računalima.

Iako imam password za Facebook, twitter i koješta drugo, sebe ne smatram ni SMM-om, ni CM-om. Kada me pitaju što radim, kažem da sam komunikacijski savjetnik koji se bavi izgradnjom i upravljanjem reputacijom. Društveni mediji, u svoj svojoj veličini, još uvijek su samo jedan od kanala, zahtjevniji, inovativniji i inventivniji od postojećih s hrpom alata, ali i dalje samo dio puno šireg sustava o kojem ovisi reputacija. Budući da me politička komunikacija posebno zanima, na nedavno održanom biZbuZZu u Nišu sam, govoreći o političkoj komunikaciji na internetu, rekao da se u skoro vrijeme, kako u bijelom svijetu, tako i na našim prostorima, izbori neće dobivati na društvenim medijima, ali se bez društvenih medija neće moći pobijediti na izborima. Moguće da je to svima potpuno jasno, ali meni je sinulo tek nakon predsjedničkih izbora u RH.

Ma koliko nam se činilo, posebno nama koji smo svakodnevno umočeni u njih, da se bez društvenih medija ne može, svakodnevni život nas iz dana u dan opovrgava. Posebno kad malo stanete i razmislite pa vam sine da masa ekipe koja se smatra guruima, expertima ili ninjama društevnih medija, u off line svijetu ne može ostvariti niti osnovne oblike komunikacije, ali zato koriste razne „tips & tricks“, SEO, SMO ili S&M, kupavanje publike ili muljanje algoritama za visoko pozicioniranje i stvaranje virtualne reputacije, temeljno nerazumijevajući u čemu je kvaka s društvenim medijima.

A u čemu je kvaka s njima, napisat ću slijedeći krug kad ulovim vremena, maznem neke ćevape u Banja Luci ili zvrk, dva bureka u Sarajevu.