SOCIJALNO PREDUZETNI SU ONI KOJI PRAVE, POPRAVLJAJU I MIJENJAJU

Stavovi, zaključci i zapažanja u ovom tekstu su lični i ne odražavaju ničije stavove osim mojih. Hvala što ovo imate u vidu tokom čitanja teksta.

Zarad poštovanja hronologije i faktografije, studijska posjeta koja je inspirisala pisanje teksta trajala je od 18. – 22. maja ove godine. Organizacija studijskog putovanja koja je uključila posjetu dvanaest preduzeća i organizacija koje, po svom ustrojstvu, načinu djelovanja i direktnim uticajem na svoju lokalnu i širu zajednicu predstavljaju primjere socijalnog preduzetništva, besprijekrono je isplanirana i realizovana od strane TACSO BiH* kancelarije. Putovanje je obuhvatilo posjetu socijalnim preduzećima u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji – dakle, zemljama Evropske unije.

Konkretne priče naći ćete u biltenu koji je nastao kao skup spoznaja, zaključaka i utisaka kolega koji su bili dio tima iz Bosne i Hercegovine. One koji su meni lično bili najzanimljivi i koje budem povezivala sa činjenicama važnim za moj doživljaj socijalnog preduzetništva u EU, spomenuću u tekstu.

ZAKONODAVNI OKVIR

Nažalost, nisam u mogućnosti da komentarišem situaciju u Hrvatskoj jer taj dio posjete mi je promakao – duga i druga priča.

Posjetom ŠENT-u koji je registrovan kao invalidsko preduzeće 1993.g. i pričom koju je Igor Pavel ispričao, moja percepcija pojma socijalnog preduzetništva, priznajem, u velikoj je mjeri uzdrmana iz temelja. Uvodnim izlaganjem, gdin Pavel podsjetio je da socijalno preduzetništvo kao format udruživanja i osnivanja preduzeća kojima je cilj da stvaraju vrijednost, proizvode i da istovremeno ispunjavaju socijalnu misiju – praćenja potreba i osiguravanja mogućnosti da ljudsko pravo na rad i zapošljavanje ranjivih kategorija (ljudi sa različitim ili umanjenim psihičkim i fizičkim mogućnostima od prosječnih, ljudi koji su deinstitucionalizovani po bilo kom osnovu – liječeni od narkomanije, alkoholizma, psihičkih bolesti, bivši zatvorenici/ice, oni koji ostanu bez posla sa 45 ili 50 godina – lista je jako, jako duga) koje su teško zapošljive na prostorima bivše Jugoslavije zapravo postoji jako dugo. Spomenuo je zakon iz sredine ’50-ih koji nisam uspjela da pronađem na internetu, a koji je, u stvari, bilo osnova za osnivanje. Termin socijalnog preduzetništva je, nastao u Italiji nekih ’80ih godina, a sam koncept postoji mnogo, mnogo duže. Toliko dugo da sam stekla subjektivan utisak da je Zakon o socijalnom preduzetništvu koji je Slovenija usvojila prije godinu – dvije bio besmislen ako izuzmemo potrebe pridobijanja političke podrške i osvajanja političkih poena onih koji su inicirali usvajanje zakona.

Zakon o rehabilitaciji i Zakon o privrednim društvima po su kojima funkcionisala postojeća socijalna preduzeća u Sloveniji samo je trebalo unaprijediti. Ali zašto jednostavno?! Slovenija je, ipak, baš Balkan ponekad. Kad izuzmem priču o zakonodavnim okvirima za koju se i tokom posjete socijalnim preduzećima u Austriji ispostavilo da predstavlja kamen spoticanja taman onoliko koliko je zakonodavstvo u svojoj osnovi za bilo koji biznis, vratila bih se na onaj dio posjete koji jeste na mene ostavio najveći utisak.

Suština priče u vezi socijalnog preduzetništva je deinstitucionalizacija ranjivih kategorija i, kao što spomenuh, osiguravanje ispunjavanja osnovnih ljudskih prava i potreba – prava na rad i samoodrživost. Citiram dvije rečenice iz te, za mene prve posjete:

„Mi hoćemo da budemo normalni (konkurentni) na tržištu.“

„Dva pojma koja su skoro pa dijametralno suprotna – socijalno i ekonomsko – tvore nešto dobro.“

Strategija EU 2020 je fokusirana na riješavanje pitanja zapošljavanja i rasta, a socijalno preduzetništvo vidi kao jedan od stubova  koji mogu doprinijeti realizaciji strategije.

POSLOVNA STRATEGIJA USPJEŠNIH PRIMJERA

Zanimljivo mi je bilo da su najuspješniji primjeri socijalnih preduzeća formatirani kao korporacije. Najozbiljnije, korporacije koje kroz više različitih djelatnosti osiguravaju stabilnost poslovanja, a kroz klasični poslovni pristup – konkurentnost i održivost – kreiraju ozbiljne poslovne tvorevine. ŠENT djeluje kroz osam preduzeća i zavoda različitih djelatnosti (sklapanje dijelova kao uslužna djelatnost; uređenje enterijera; socijalne prodavnice; geodetski institut; edukativni centar itd) i prati trendove i tokove kojima se prilagođava kako bi osigurao stalni priliv prihoda.

Chance B takođe – osim restorana, edukativnog centra, organske proizvodnje i radionice posebnih, ručno rađenih drvenih igračaka čime omogućavaju funkcionisanje i podršku u svakom trenutku.

BAN u Gracu, osim edukacije i prekvalifikacije i obavezne pomoći u traženju posla onima koji su im povjereni, ima sektore za recikliranje i reparaciju odbačenih i otkupljenih predmeta, prenamjena (radionica)i plasman u prodavnici u kojoj se može pronaći baš sve od igle do lokomotive (ok, nisam vidjela lokomotivu, ali igle, stare fotografije, knjige, suđe, veš mašine, garderobu, kofere, kauče, gramofonske ploče…),  a dodatno iznajmljivanje suđa i druge opreme za catering i to različitih vrsta i vrijednosti. Svo suđe se iznajmljuje preko vikenda,a od ponedeljka do petka je na pranju, poliranju i pakovanju za neke nove proslave i okupljanja.

Važno je naglasiti da ni Austrija nema poseban zakon o socijalnom preduzetništvu i da se osnivaju, djeluju i tretiraju na isti način kao i sva druga preduzeća na tržištu. Osnivači su, bar u primjerima koje sam imala priliku vidjeti, udruženja. Pa šta ih onda čini socijalnim? Šta je socijalni momenat u ovoj priči? Socijalna preduzeća i njihova kategorizacija u grupu socijalnih počiva na ugovorima koje prave sa nadležnim institucijama – ministarstvima rada i socijalne zaštite (formalni naziv mi je manje važan od poruke ovog teksta). Dakle, zakon Austrije, kao i naši aktuelni zakoni, zahtijevaju da SVE firme zapošljavaju određeni procenat socijalnih kategorija, a ako to, zbog specifčnih zahtjeva svog biznisa nisu u mogućnosti, imaju obavezu drugih davanja tj., kompenzaciju u novcu. Preduzeća koja zapošljavaju između 40 i 60 posto radne snage iz kategorije ranjivih grupa smatraju se socijalnim i tu je onaj strateški pristup trošenju novca namjenjenog socijalnim kategorijama najznačajniji. Ovi zaposlenici su privremeno u ovim firmama, jer opet, u skladu sa zakonskom odredbom da ne mogu biti na birou duže od godinu dana, obavezni su prihvatiti neki od poslova koji se nude u socijalnim preduzećima.Tu im se, kroz program privremenog zapošljavanja, osigurava i prekvalifikacija. Fokus je na aktivnom zbrinjavanju tih kategorija, na humanom pristupu koji im omogućava da se tokom periodakoji provedu radeći u ovakvim firmama, obuče za još neki posao, da rade i zarađuju, da zadrže dostojanstvo i osjećaj vrijednosti bez obzira na okolnosti i ograničenja.

Ovaj udio zaposlenihpodrazumijeva subvencionisanje i ono, iz godine u godinu, mora pokazati i dokazati opravdanost inače se taj novac mora vratiti. Dalje, profit koji ostvare ove kompanije može biti usmjeren na dvije strane – povrat nadležnim institucijama što se rijetko traži i uglavnom može biti povezano sa neispunjenim obavezama iz godišnjeg ugovora ili, ono što se najčešće dešava – reinvestiranjem u dalji razvoj i rast kompanije.

Za sumnjičave, nisam u posjedu informacije da li dolazi do zloupotreba, a moj lični utisak je da toga nema iz više razloga.

• Ljudi koji su zaposleni kao stalni radnici (preostalih 40 do 60%, procenat varira od regiona do regiona) su dobro i redovno plaćeni.
• Ljudi koji osnivaju socijalna preduzeća imaju veoma izraženu humanu crtu, najčešće počinju karijeru kao socijalni radnici i imaju istančan osjećaj za potrebe ranjivih kategorija.
• Socijalna preduzeća osnivaju, vode i nadziru oni kojima je stvarno stalo. Ljudi iz naslova. Ozbiljno to kažem.

PLASMAN I UDRUŽIVANJE

Naša najslabija karika, regionalno, je povezivanje. Ljudi s kojima sam razgovarala tokom ovog studijskog putovanja nemaju tih ograničenja. Rukovodioci socijalnih preduzeća sastaju se na regionalnom nivou jednom u dvije sedmice, a na nivou Austrije  jednom u dva mjeseca. Socijalna preduzeća prvo se obraćaju jedni drugima za nabavke i plasman pa onda idu dalje.

Uvezani i udruženi postižu odlične rezultate u kreiranju zajedničkih strategija i nastupa prema donosiocima odluka, sve do nivoa Evropske komisije gdje će, u narednom periodu, tražiti da se uvede obaveza preferencijalnog tretmana pri ocjenjivanju ponuda na javnim pozivima za socijalna preduzeća. Malo previše, po meni, s obzirom na njihovu strukturu i konkurentnost, ali recimo da bih saslušala njihove argumente.

Jednostavno, tako uvezanim – nema ograničenja.

DA ZAKLJUČIM

Ne postoji novac koji će dati vrijednost i osjećaj vrijednosti socijalnom biću – muškarcu/ženi na način na koji to čini prilika da on/ona zaradi i doprinese…

Tekst dotiče opšta mjesta teme socijalnog preduzetništva i ima za cilj samo da prenese moje subjektivne utiske. Suština koju sam željela da prenesem je davno rečena: gdje postoji volja nađe se i način. Ovo nije disklejmer nego poruka da sve što se ima navesti kao primjedba na moja zapažanja treba da bude upućeno meni. Ova tema me istinski zanima i voljela bih saznati koje primjere socijalnih preduzeća poznajete kod nas. Vjerujem da socijalno preduzetništvo u Bosni i Hercegovini ima prošlost, sadašnjost i budućnost, a kao što i ranije rekoh, prepreke su nam svima iste. Administrativne. Ljudske – zasnovane na strahu, neznanju i predrasudama. Slabićke – zasnovane na izgovorima. Osim toga, zanima me način na koji se odnose prema ljudima zbog kojih postoje, njihova međusobna saradnja i da li apeluju socijalnim momentom na tržištu. Da li bi uopšte trebalo? Kakve su perspektive socijalnog preduzetništva u Bosni i Hercegovini i možemo li, u postojećim regulativama, pronaći osnovu za funkcionalno preduzetništvo sa prefiksom socijalnog? I zašto je ono važno? Ponoviću:

„Dva pojma koja su skoro pa dijametralno suprotna – socijalno i ekonomsko – tvore nešto dobro.“

Pored studijske posjete koju sam opisala, TACSO BiH je, kao jednu od aktivnosti pripremio dokument “Pravni i institucionalni aspekti socijalnog preduzetništva: komparativni pregled i stanje u Bosni i Hercegovini”, otvoren za komentare, preporuke i sugestije za unapređenje oblasti u BiH.

*TACSO je projekat Evropske Unije (Tehnička asistencija organizacijama civilnog društva) finansiran je iz sredstava pretpristupne pomoći (IPA) zemljama korisnicima i dio je Instrumenta za Civilno Društvo (CSF) koje za cilj ima da ojača civilno društvo u okviru participativne demokratije kao i stimulativnog okruženja za civilno društvo i kulturu u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu*[1], bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj.TACSO 1 projekat započeo je u augustu 2009. godine  sa implementacijom aktivnosti do augusta 2013. godine. TACSO 2 se implementira u periodu septembar 2013. do septembra 2017. godine.

[1]*Ova oznaka ne prejudicira pitanje pozicije o statusu, te je u skladu s UNSCR 1244 i mišljenja ICJ o proglašenju nezavisnosti Kosova