Strah od medija kojima na prvom mjestu nije odgovornost za objavljeni sadržaj

Od kako su internet i društvene mreže postali sastavni dio naših života, slušamo priče o propadanju novinarstva i medija. Najčešće se u tim pričama spominje ono što danas nosi naziv “građansko novinarstvo”, odnosno izvještavanje pojedinaca sa lica mjesta događaja koji su u toku ili su se desili.

Građani na društvenim mrežama informacije prenose brže nego većina medija i zbog toga često izgleda kako mediji gube na značaju.

Međutim, da li je brzina informisanja jedino što je važno kod informacije? Ili je možda tačnost informacije nešto što bi ipak trebalo da bude prioritet? Barem novinarima, odnosno, medijima?

Često razmišljam o tome a još češće od kako sam počela da gledam treću sezonu serije “The Newsroom”. Ne znam jeste li gledali ovu odličnu američku seriju, ali mislim da bi je trebali pogledati svi oni koji rade u bilo kakvim medijima, ali i svi oni koji nekad prenose informacije sa nekih dešavanja.

Odgovornost za objavljenu informaciju je ono što svakim danom izumire u medijima, odnosno, većini onih koji su uplovili u baru žutila i čitanosti i klikabinosti sadržaja, svjesno ili nesvjesno. Tu prije svega mislim na sve one koji trčeći za klikom i stavljajući u fokus isključivo broj posjeta ili pregleda na svom portalu ne vode računa o tome šta objavljivanje određene informacije može donijeti – društvu, onima koji je pročitaju, a posebno onima na koje se informacija odnosi.

Da li je nešto tačno? To već odavno nije toliko bitno. Važno je koliko će to nešto biti čitano, jer uglavnom niko ne odgovara za posljedice koje mogu nastati zbog objavljivanja netačne ili bar dijelom pogrešne informacije.

U prvoj epizodi treće sezone serije “The Newsroom” redakcija prati eksploziju bombi na maratonu u Bostonu. Bez obzira što Twitter i sve ostale duštvene mreže vrve od informacija sa lica mjesta, od ljudi koji su tamo, oni čekaju zvaničnu potvrdu od policije da bi krenuli sa programom i objavama na tu temu. Odmah šalju i reportera na lice mjesta koji uvijek ima jedno osnovno pravilo kod izvještavanja – naći najmanje dva izvora za svaku vijest.

Koliko medija se kod nas drži ovakvog pravila?

Takođe je predstavljen i slučaj širenja dezinformacija od strane “građanskih novinara”. Puštena su imena dvojice navodno osumnjičenih za napade, ali bez službene potvrde. Par korisnika društvenih mreža, sa velikim brojem pratilaca, je to retvitovalo tako da im je par miliona ljudi u roku od nekoliko minuta znalo imena. Vijest je bila netačna a iz zvaničnih izvora je nešto kasnije objavljeno koja dvojica su zvanično osumnjičeni. Međutim, već su porodice one prve dvojice dobile gomilu prijetnji i bili su žrtve uznemiravanja od strane iznerviranih i ljutih “građana”.

Pisala sam neki dan u tekstu Od običnog tinejdžera do internet zvijezde zahvaljujući samo jednoj fotografiji i o tome kako nemamo uticaj na to kad ćemo i hoćemo li zbog nečeg dospjeti u fokus javnosti. Privatnost je nestala i to potpuno i nepovratno.

Meni je to zastrašujuće i to ne mislim samo zbog toga što se već dešava da ljudi zbog takvog pritiska sebi oduzmu život. Da, mislim na slučaj direktora škole u Sloveniji.

Problem je što najveći broj onih koji objavljuju bilo kakve informacije na internetu nisu uopšte svjesni onog šta može iz svega toga proisteći. Malo veći problem je to što jedan manji broj njih zna do čega to sve može dovesti pa to radi upravo iz tog razloga.

Najmanje je onih koji zastanu i razmisle, pokušavši sebe staviti u tu poziciju.

Ne znam u kojem pravcu će sve ovo ići i nisam paranoična, ali moram priznati da me malo strah.

Zato nam trebaju ozbiljni mediji koji će biti odgovorni i koji će sve ono što objavljuju provjeravati bar po dva puta.

Zato nam trebaju mediji koji su svjesni opasnosti od objavljivanja netačnih informacija.

Zato nam trebaju mediji koji su svjesni da na sebi nose veliki dio odgovornosti za kreiranje stavova i mišljenja o pojavama i ljudima, te za ponašanje onih koji ih čitaju.

Zato nam trebaju mediji koji će znati prepoznati vrijednost prave vijesti i koji neće kreirati sadržaj od Instagram i Twitter profila poznatih ličnosti.

A prije svega nam trebaju građani koji će znati prepoznati prave vijesti i koji će od medija tražiti kvalitetne, konkretne i pismene informacije, a ne trač rubrike. I koji će biti jednako odgovorni kod prenošenja informacija putem svojih ličnih profila na društvenim mrežama.