Suočavanje sa problemom reputacije odnosa s javnošću

Suočavanje sa problemom reputacije odnosa s javnošću

Struka odnosa s javnošću treba da se suoči sa problemom svoje reputacije, piše Kate Samuel. Ona poziva na uposlenike na ovom polju da djeluju sa samopouzdanjem i da ponosno predstavljaju svoje vrijednosti i svrhu.

Piše: Kate Samuel

U redu, priznajem da me uznemirava i povremeno pogađa kada me nazovu osobom zaduženom za odnose s javnošću, ili PR-om. I sagovornika koji presuđuje i optužuje upozorim da me nikada više ne nazove PR-om.

Moje izvinjenje za sve PR-ove, vjerovatno vam se ovaj blog neće svidjeti.

Razgovarala sam sa mnogim prijateljima koji rade na polju komunikacija i njihov osjećaj je isti. Ustvari, ne znam nikoga ko se danas naziva PR-om.

Oni su strateški komunikatori ili menadžeri za upošljavanje ili menadžeri za reputaciju ili publicisti, ili kombinacija svega ovoga. Ali ne PR-ovi, nikad.

Zašto ne PR?

Rezultati mojih razgovora pokazuju da čak i među uposlenicima u ovoj branši, postoji problem sa reputacijom PR-a. Zbog toga što postoji percepcija prema kojoj:

  1. PR je odjek medija. „Ne pišem saopštenja o šest savjeta za dijetu da bih izgubio kilograme dobivene tokom praznika“, rekao je jedan uposlenik u ovoj branši. Ustvari, većina njih su mi rekli da uopšte rijetko proaktivno nastupaju prema medijima.
  2. PR je senzacionalizam.  Izvinjenje za one koje sam uvrijedila, one koji ne pišu savjete za dijete ili plan senzacija, ali ja nikada nisam planirala senzaciju kako bih privukla interes medija. Ne bih imala ni ideju kako to učiniti. Kada radite kao komunikator, ustvari usmjeravate značajne teme, često u tom kontekstu smanjujući, a ne povećavajući pozornost medija.
  3. PR je propaganda. Posao komunikatora je da štiti reputaciju kompanije. Ali to znači angažman zasnovan na činjenicama, ne polučinjenicama ili navodima. To uključuje razgovor sa ljudima i slušanje njihovih potreba, a ne samo objavljivanje informacija koje odaberu. Nikada nisam srela osobu koja radi u komunikacijama i laže i sumnjam da će se to i desiti.
  4. PR nije profesija. Većina osoba koje znam a rade na komunikacijama imaju više diploma i druge kvalifikacije. Rade u složenom, detaljnom okruženju gdje pogrešni koraci vrlo brzo mogu da imaju negativne posljedice. Oni ne ručaju, ne piju šampanjac i ne razgovaraju o čišćenju nokata, ni upola toliko koliko biste očekivali. (ako bih rekla „nikad“, mislim da bi to ugrozilo moju prethodnu tačku)
  5. PR nije pravi posao. Mislim da je ovo zbir svega navedenog. Dodatno, i činjenica da u Velikoj Britaniji grupa Russel Group univerziteta ne nudi smjer PR studija i rijetki uposlenici na ovom polju imaju diplome. Bilo bi interesantno postoji li isti problem sa reputacijom PR-a u USA, gdje to nije slučaj.

Dobila sam informaciju da u mnogim kompanijama menadžeri ljudskih resursa, advokati ili menadžeri ureda mogu da rade PR njihovih kompanija. Bilo je inteligentnih, inače-prijateljski raspoloženih ljudi koji su govorili da bi mogli da rade moj posao. To su govorili glasno, u javnosti. I sama ta činjenica govori da ne bi mogli da to rade.

Zašto ovo nismo riješili?

Malo sam razočarana u nas, kao profesiju. Ovo je do sada trebalo biti riješeno. Problem sa reputacijom PR-a nije ništa novo. Bili smo ovoga svjesni tokom posljednjeg desetljeća (štreberska preporuka: ‘Jesu li odnosi s javnošću postali nerazumljiv termin koji je izvan plaćanja, i čija upotreba gubi boju i značaj, ne samo među onima koji studiraju ili rade ovaj posao, nego i među onima koji plaćaju ove usluge.)

U redu, svi smo mi mnogo zauzeti ali ipak…

Šta treba da uradimo po ovom pitanju?

Treba li da brinemo o problemu reputacije PR-a? Je li odveć kasno za to? Treba li da se odreknemo PR-a i da svi postanemo komunikatori?

Dio mene kaže da  je to tako. Po mom mišljenju, industrija se mijenja, uz promjene naziva. Možda tako dobivamo mnogo željeno mjesto na vrhu tabele.

Ali ponovo, nije li loša reputacija PR-a samo užasna refleksija onoga što radimo mi koji radimo u toj branši? Nije li rješavanje ovog problema naš posao? Kako možemo vjerovati komunikatorima koji ne uspijevaju ni da se nose sa vlastitom reputacijom? Možda trebamo vlasništvo nad PR-om vratiti u naše ruke.

Neka naša novogodišnja odluka bude da glasno i jasno izađemo iz „sobice“ u kojoj je danas PR. Ako budemo provodili vrijeme objašnjavajući šta radimo i ubjeđujući se oko vrijednosti našeg posla, zapravo ćemo negirati naš brend. Kako u takvom scenario napraviti napredak u 2014. godini?

Tekst preveo: Damir Delić Đuljić

Preuzeto sa wadds.co.uk, autor Kate Samuel

Leave a Reply