U novčaniku nemojte nositi fotografije dragih osoba, nego listu stvari koje želite uraditi s njima i za njih

Novčaničke fotografije dragih osoba su skoro nezaobilazni novčanički sadržaj i često je, čini mi se, prostor za fotografije i ozbiljan kriterij za kupovinu novčanika. Između prljavih novčanica i zveckavih kovanica, između podsjetnika za kupovinu ulja, nemasnog sira, kajmaka i čokolade za kuhanje, debitnih i kreditnih kartica, lične karte i članske karte u nekom ugašenom udruženju, smješkaju se i naši najmiliji, podsjećajući nas da postoje i da su nam bitni. Vidimo ih, brzinski, dok plaćamo taksi, putarinu, kifle ili ulaznicu za koncert ili jutarnje novine.

Time im, osjećamo tako, ili mislimo tako, ili hoćemo da mislimo tako, vraćamo dio duga za postojanje u našim životima, uveseljavanje naših života, i za dašak svjetlosti u mračnim danima koje je mudro predvidjela NASA ili Hidrometeorološki zavod Federacije Bosne i Hercegovine.

Naše požutjele fotografije su navika koju ne znamo sebi objasniti, a kojoj doprinosi i čudesni pravilnik fotografskih prodavnica u kojima uvijek kada nam za dokumenta trebaju 2 fotografije – moramo da kupimo 4. Novčanik nosimo svuda, i često je unutra i poneka vizitka koja nam nikada neće trebati, poneki plaćeni račun koji nam niko neće refundirati i poneka zakačka ili bedž humanitarnog udruženja kojem ni ovaj mjesec nismo uplatili ni 10 feninga. Fotografije u našim novčanicima su vjerna potvrda čitavog obesmišljavanja međuljudskih odnosa koji su, po Jonathanu Haidtu, za faktor sreće jednako značajni koliko je za faktor vožnje značajno motorno ulje u našem automobilu. Kada je sve u redu, ne mislimo o tome, a kada nije, onda sve zablokira.

Moja vizija za novčanike je jednostavna. Obzirom da novčanik uvijek ide sa nama i obzirom da ga identificiramo kao alat za usmjeravanje misli i izražavanje zahvalnosti,  sve besmislice koje ga zadebljavaju trebamo zamijeniti sa tri liste sa po 3 tačke: 1. moji ciljevi 2. šta želim uraditi sa ljudima čije su se fotografije do danas kiselile u novčaniku, 3. šta želim uraditi za Moje Ljude. Vrlo je važno da priča počinje listom naših ciljeva, jer se naši ciljevi ne mogu ostvarivati bez nas, i sasvim je besmislen onaj sapunični osjećaj da je naša misija da usrećimo nekoga. Naša je misija da usrećimo sebe, pa onda eventualno i još nekoga. Ili, još bolje, još mnogo ljudi.

Put do drugih ljudi je razumijevanje a ne novčanička fotografija; empatija a ne novčanička fotografija; pomoć a ne novčanika fotografija i stajanje na raspolaganju a nikako novčanička fotografija. Mi imamo puno pravo samo na svoj život i svoje želje i ako nečija fotografija treba da nam se kezi iz novčanika i usmjerava naše misli na pozitivno djelovanje, onda je to fotografija nekoga na koga možemo utjecati svaki dan, i kome svaki dan možemo pomoći da mu život bude ljepši i da svijet čini ljepšim. A to možemo samo sami sebi pa, ako baš morate, u prozirni novčanički pretinac strpajte – svoju fotografiju.