Uvodno predavanje na ProactiveX – razjašnjenje najdublje zablude u priči o odnosima s javnošću

Licemjer je riječ koju u regiji u kojoj živimo i ne treba prevoditi. Kad kažemo licemjer, onda jasno mislimo na osobu koja se pretvara da ima određene vrline, moralne ili druge vrijednosti koje zapravo ne posjeduje. Licemjer je neko čiji se izrečeni stavovi drastično razlikuju od vrijednosti koje zapravo posjeduje. Nakon predavanja Ksenije Renko u okviru konferencije ProactiveX, zaključio sam da na bivšejugoslovenskom govornom području zapravo i ne postoji antonim za izraz licemjer. Antonim za riječ licemjerje je: integritet. Pa bi antonim za licemjera bila osoba koja posjeduje integritet.

Profesionalci na polju odnosa s javnostima se svakodnevno susreću sa nerazumijevanjem značaja ove discipline, naročito u zemljama u kojima je ova disciplina relativno nova, i u zemljama koje su 20 godina u tranziciji, a ne znaju iz čega u šta se tranzicioniraju. Susreću se i sa omalovažavanjem i činjenicom da odnose s javnošću u kompanijama, organizacijama i institucijama najčešće rukovodi osoba koja je mnogo ambiciozna i govorljiva, a nema vještine kojima bi na drugi način bila vidljiva.  Uvaženom čitaocu želim osvježiti sjećanje, pojasniti argumentaciju, i zamoliti da se na tek jedan sekund sjeti svih dosadnih reklama i poruka koje su mu zatvorile monitor, blokirale puštanje omiljene pjesme ili pozvale na učešće na izborima. Nisu vas zainteresovali? Niste ih poslušali? Promašili su publiku? Naša predavačica Ksenija Renko bi vam se osmjehnula, možda i izvinila, ali i pojasnila ključnu grešku ljudi koji su potrošali novac i otjerali vas od sebe i svojih proizvoda.

U pitanju je elementarni promašaj u odabiru alata, pa i pravca u odnosima s javnošću. Odabrali su zagovaranje, umjesto dijaloga. Odabrali su, rječnikom Top Liste Nadrealista, da budete primorani da ih vidite. I to nije sporno, i to je legitimno pravo svakog vlasnika i svake agencije: birati način da dospiju do krajnjih korisnika, da pošalju poruke i da traže feedback.

Zagovaranje je praktično i lakši put. Kampanjski, osmislite poruku, odaberete ciljanu publiku i rok slanja poruke, pošaljete je i čekate da se neko zaljubi u vas. Zagovaranje ne strategizira i ne sluša odgovore. Zagovaranje je poput broda kojem biste pokrenuli motore i poslali ga u željenom pravcu. Bez praćenja vremenske prognoze, bez procjenjivanja rizika, bez taktiziranja, mjenjanja pravaca i istrajnosti u izgradnji imidža ili brenda.

Dijalog je cijeli put koji nužno zahtijeva vrhunsku stručnost na polju odnosa s javnošću, posjedovanje strategije sa mnoštvom kriznih planova i spremnost na promjene.  Izlazak pred javnost, interakciju sa javnostima i korisnicima, argumentovanje o radu i vrijednostima, edukaciju vlastitog tima i samih korisnika, predlaganje rješenja, spremnost na dvosmjernu komunikaciju i istinsko prisustvo na prostoru na kojem upravljate brodom, živite i radite i koji doživljavate i tretirate kao društvo a ne tržište.

Argumentacija Ksenije Renko mi je zapravo samo sugerisala nešto što je sad već i logičan zaključak. Licemjerje zagovaranja i pritiska je najveći neprijatelj odnosa s javnošću kao struke i najveći neprijatelj odnosa s javnošću u Bosni i Hercegovini. U udruživanju smo svakako nespretni, pa nemam priliku držati predavanje na sjednici strukovnog udruženja. Tek, mi u Prime Communications vas molimo da nam se obratite u dva slučaja. U slučaju da primijetite da smo dosadni, napišite nam e-mail.

U slučaju da bilo gdje i bilo kada primijetite da vas primoravamo da nas vidite i hvalite – slobodno nas gađajte jajima!