Uz odlazak Arsena Dedića: Maniri su sjajna stvar, ako se gospodština podrazumijeva

Uz odlazak Arsena Dedića: Maniri su sjajna stvar, ako se gospodština podrazumijeva

Ne znam da li neko od vas koji ćete kliknuti na ovaj blogpost piše ili čita poeziju. Internet i društvene mreže nas toliko vezuju da praktično ne možemo jedni bez drugih. I sinoć ste pred spavanje uredno pregledali stanje na društvenim mrežama, i jutros ste uz jutarnju toaletu gledali u smartphone?

Dnevna fiskultura refreshiranja i paničnog klikanja po tuđim životima ima nešto toliko vrijedno da su milioni ljudi prihvatili tu priču i žive je, već godinama. Svako ima priliku da osmišlja, stvara, edituje, i vraća sliku o sebi. Uz klikanje o tuđim životima, tu je i oslikavanje i doslikavanje vlastitog, fotografije, poruke, maniri su pitanje opstanka, razmrljavanje karaktera u jednom virtualnom svijetu je stvar dokazivanja vlastitog identiteta i vlastite bitnosti, pa i stvar prestiža. Ima tu i ponešto brige u društvu, ima tu i ponešto slutnje i smutnje, dozivamo se, tragamo jedni za drugima, ostavljamo trag svog života i svog postojanja.

Jutrošnja poplava oproštajnih poruka za Arsena Dedića dolazi prebrzo, još nismo share-ovali sve što smo htjeli share-ovati za Kemala Montena. Možda će Bora Đorđević danas, mimo svih pravila, poželjeti da je u Hrvatskoj a već vidim uljuljanog i pogubljenog Miku Antića kako Tamo Gore dočekuje svog prijatelja Arsena, uz suze za Gabi Novak koja ostaje sama.

Čitava jedna generacija između mene i Arsena Dedića se smatra generacijom nostalgičara, pa i jugonostalgičara, samo zbog sjaja u očima koji im bljeska na spomen Montenovih i Arsenovih generacija šarmera, velemajstora, gospode sa neponovljivim i nedohvatljivim imidžima i manirima.

Jasno je da je Arsenova i Montenova muzika već odavno stvar prošlosti i uspomena, kao što su stvar uspomena Delibašićevi rolinzi, Dalipagićevi šutevi i hiljadu puta prepričana sjećanja na rukometnu legendu Memnuna Idžakovića Čunu. Međutim, nostalgija za njima duboko nadilazi muzičke i sportske preferencije; bilo je tu nešto vrijednije od onoga što su radili i ilustrira ga priča o beogradskim taksistima koji ujutro nisu vozili dok ne završi kultna emisija „Beograde, dobro jutro“.

To su zapravo bili i ostali unikatni maniri, sa podrazumijevanom gospodštinom, utkani u vrijeme koje su naslikali kao najljepše doba u historiji prostora na kojima živimo. Šibenik i Novi Sad danas nisu manje lijepi, samo nam nedostaju maniri i gospodština koju su živjeli, izgledalo je, tako lako. U Ilijašu je nekada, u jednoj danas zapuštenoj zgradi živjela Jadranka Stojaković i, kunem Vam se, dok prolazim, nekada je čujem kako u samačkoj sobi pjeva „Sve smo mogli mi da si samo htio ti biti nježan kao nekada“.

Tako, jučer plačući za Kemom, a danas za Arsenom, zapravo plačemo i za slikama društava u kojima mi živimo i za platnom na kojem generacija između mene i Arsena, pa već  i moja generacija, ostavljaju svoje tragove. Ne znam hoće li neko recitovati stihove napisane našim ljubavima, ne znam hoće li neko prepričavati naše radovićevske emisije i anegdote. Zabluda je misliti da u njihovo vrijeme nije postojao šund i kič, to su svjetonazorske stvari i bilo je toga, i više nego sada.

Samo, oni su nekako pobijedili. Hoćemo li i mi?

 

Ostavite odgovor